Talas nasilja uoči hapšenja Mladića?, "Lov: Ja i ratni zločinci" I -XXI

[markok]

Srbija | 29.09.2009

Talas nasilja uoči hapšenja Mladića?
__________________________________

Francuz koji je pretučen u Beogradu, preminuo je u Kliničkom centru. To nije usamljeni slučaj nasilja u Beogradu poslednjih dana. Analitičari procenjuju da sve to ima veze sa konačnom odlukom o hapšenju Ratka Mladića. Talas nasilja nad strancima u Beogradu okrnjio je imidž prijateljske sredine za turiste, ali je istovremeno i otvorio brojna pitanja o tome ko stoji iza takvih incidenata. Ivan Kuzminović, izvršni direktor Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji, uveren je da iza svega toga ne stoje samo pojedinici, i da je reč o strategiji za neke buduće događaje: „Prema svim raspoloživim podacima, mislim da postoji velika verovatnoća da je doneta konačna odluka o hapšenju Ratka Mladića, i sve se češće čuje da će se to dogoditi do kraja godine, možda već u novembru. Ja mislim da ove grupe prave jednu pokaznu vežbu i za taj dan, koji će neupitno doći, i mislim da nam oni šalju jednu sliku, jednu poruku, da će se oni za njihove vrednosti krvi i časti itekako boriti i u budućnosti.“



Bez dokaza o organizovanom nasilju
_________________________________

Advokat i bivši koministar policije Božo Prelević sa druge strane kaže za Dojče vele da ne postoje nikakvi dokazi da je reč o organizovanom nasilju. Na osnovu svoje sudske prakse, i na to kako se izgrednici brane pred sudskim organima, zaista je teško reći da iza napada na strance stoje političke partije, antievropski motivi, ili neki drugi centri moći iz senke, smatra Prelević:

„Mislim da svaki taj slučaj zaslužuje da se vrlo, vrlo detaljno analizira, da se jako mnogo razgovora obavi sa tim licima koja su to uradila, da se istraže sve njihove veze, i da se pokuša utvrditi da li oni spadaju u neku zajedničku grupu ljudi, i da li oni imaju veze sa ne znam ovim ili onim. Ako oni to nemaju, onda se ipak radi o jednom sticaju okolnosti koji je veoma nesrećnog tajminga.“



DS i SPS na meti
_________________



Nasilje nad strancima je svakako pokušaj kompromitovanja vlasti, ocenjuje Ivan Kuzminović. Ali, sadašnju vladu je veoma lako kompromitovati, jer je ona interesna grupacija koju povezuje samo zajednička vlast a ne nikakve opšte demokratske vrednosti, kaže on za Dojče vele: „Mislim da su ovde pre svega meta Demokratska stranka i SPS, kao možda noseće stranke, kako u ovoj vladi tako možda i u nekoj budućoj. Mislim da je ovo delimično i početak vrlo duge i teške predizborne kampanje, u koju Srbija ulazi krajem ove i početkom sledeće godine.“
Ukoliko se traži konkretan krivac, on se po rečima Ivana Kuzminovića nalazi u poslednjih dvadeset godina srpske istorije. To je promovisanje nasilja kao načina za rešavanje konflikata i sukoba. Država stoga mora da promoviše nulti stepen tolerancije za ovakve pojave, kako bi ovakve scene ostale iza nas, zaključuje Kuzminović.

Autor: Ivica Petrović, Beograd

Odgovorni urednik: Ivan Đerković

IZVOR http://www.dw-world.de/dw/article/0,,47412...e-2569-xml-mrss

~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~








"Lov: Ja i ratni zločinci" - I dio
____________________________


Nova knjiga Carle del Ponte u italijanskim knjižarama

08.04.2008

U Italiji je počela prodaja knijge bivšeg glavnog tužioca Haškog tribunala Carle del Ponte "Lov: Ja i ratni zločinci". Ovo je prvo objavljeno izdanje ove knjige Carle del Ponte i prvo svjetsko izdanje u seriji "Bianca Feltrinelli" - izdavač je Ginagiacomo Feltrinelli, Editore Milano (Italija). Radio Slobodna Evropa ekskluzivno u nastavcima prenosi najzanimljivije dijelove iz knjige.

Obično sam provodila moje godišnje odmore, i po neki vikend, na Azurnoj Obali, u Toskani ili Africi. Sada mi je žao što nikada nisam bila, prije rata devedesetih godina, u bivšoj Jugoslaviji niti u Dalmaciji. Poput bilo kojeg obrazovanog Evropljanina, znala sam po nešto o Jugoslaviji, zahvaljujući onome što sam pročitala u školskim knjigama ili što bih čula na TV vijestima, prije svega programima za vrijeme rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Mnogi Evropljani, uključujući i mene, gledali smo na Jugoslaviju sa nostalgijom. Doživljavali smo je kao neki veliki eksperiment, jedan romantični pokušaj da se uredi zajednički život jednog konglomerata južnoslovenskih naroda, pokušaj da se prevaziđu kulturne i religiozne razlike i da se izgradi jedno multietničko društvo - ništa drugačije od Švajcarske- da bi ti narodi, a ne neki stranac u njihovo ime, izvlačio profit iz bogatstva njihove zemlje i rezultata njihovoga rada.



Jugoslavija se, kao mnoge evropske zemlje, pojavila na ruševinama Prvog Svjetskog rata. Zapadne republike - Slovenija, Hrvatska i BiH, uključujući i neke dijelove Srbije - jednom su bili dio nestalog Austrougarskog carstva. Istočne republike - Crna Gora, Makedonija i najveći dio Srbije uključujući i pokrajinu Kosovo, - pripadali su jednom drugogm svijetu, takođe nestalom, Otomanskom carstvu, mješavini jezika, religija i naroda, kojima je vladao svemogući sultan.



Kao što je slučaj u mnogim drugim evropskim zemljama, i u bilo kojem dijelu svijeta, veliki broj građana stare Jugoslavije - Srbi, Hrvati, Slovenci, Crnogorci, Makedonci, Albanci, Muslimani iz Bosne i Hercegovine, Crne Gore i dijela Kosova, i svaka moguća kombinacija svih ovih - gledali su na svijet i njegove stanovnike kroz etničku prizmu. Pri tome sami sebe nisu ocjenjivali na osnovu onoga šta su postigli, već na osnovu kulturnih, ekonomskih i naslijeđenih religijskih razlika i uzajamne ljubomore. Traume balkanskih ratova iz 1912. i 1913. godine, Prvog svjetskog rata i opasnost od dominacije jedne strane sile, doprinjeli su stvaranju, 1918. godine, jedinstvene države Jugoslavije.



Nacistička Njemačka je 1941. godine okupirala i podijelila Jugoslaviju, dajući nacionalistima i ekstremistima kontrolu nad velikim dijelovima podijeljene zemlje, uglavnom redukujući Srbiju i povećavajući teritorij Hrvatske. Ekstremisti su manipulisali i iskoristili razlike koje su dijelile narodne bivše Jugoslavije - iskoristili su strasti i mržnju da okrenu jedan narod protiv drugoga, Srbe protiv Hrvata i Srbe protiv Muslimana. Rezultat je bio krvoproliće, naročito od strane Hrvata protiv Srba: više od polovine jugoslovenskih žrtava u Drugom svjetskom ratu pale su od ruke drugih jugoslovenskih naroda.



Nakon rata, komunistička vlada sa Josipom Brozom Titom na čelu, koristeći kombinaciju političke represije i ekonomskih subvencija, uspjela je da harmonizuje međuetničke odnose. Godinama su mnoge zapadne diplomate, naučnici i novinari, ocjenjivali ove metode kao ispravne.



Sjećam se kako su za vrijeme ratova devedesetih godina televizijski programi u Italiji i Švajcarskoj podžavali tezu da se radi o "antičkoj mržnji", duboko ukorijenjenoj kroz vijekove između Srba, Hrvata, Muslimana i Albanaca i da je to glavni uzrok raspada Jugoslavije. Ono što sam ja zaključila na osnovu literature, potvrdilo je ono što sam i očekivala da ću naći: na kraju se pokaže da kulturne i socijalne okolnosti same po sebi ne proizvode ratne zločine. Ljudi su ti koji čine zlodjela, ljudi podstakuti političkim i vojnim vođama….



** * **



Na isti način Jugoslavija devedesetih godina je srušena od jednog relativno malog broja ljudi i žena, od kojih su mnogi bili korumpirani i spremni da podstaknu vlasiti narod da počini masovne zločine. Glavni krivci su Srbin Slobodan Milošević i Hrvat Franjo Tuđman i njihovi poslušnici: muškarci i žene koji su ovaploćenje onoga što je Spinosa prezirao, muškarci i žene koji su osvojili vlast i težeći da tu vlast sačuvaju i prošire usmjeravali su strah vlastitih naroda u histeriju, stavljajući jedan narod protiv drugoga. Ova realnost se pokazala još 1914. godine. U uvodu moga izlaganja na procesu Slobodanu Miloševiću citirala sam predsjednika Međunarodne komisije koja je istraživala uzroke i posljedice balkanskih ratova, barona D'Estournelles de Constant. U uvodnom dijelu Izvještaja Komisije o ratovima 1912-1913, baron je napisao: "Istinski krivci su oni koji su zapalili javno mnijenje i koji su, koristeći ljudsko neznanje i neobaviještenost, širili uznemiravajuće vijesti, plašili narod, uzbudili vlastitu čak i druge države u susjedstvu. Stvarni krivci su oni koji su, za vlastite interese i potrebe, izjavljivali bez prestanka da je rat
neizbježan, čineći ga na kraju zaista neminovnim, tvrdeći da je nemoguće izbjeći sukob. Stvarni krivci su oni koji su žrtvovali opšte interese zarad vlastitih, ličnih interesa, oni koji su vezali državnu za jednu neplodnu politiku sukoba i odmazdi. Ustvari, nema spasa, nema izlaza niti za
male niti za velike države, izvan saveza i koalicija"….


** * **



Rat u BiH je počeo je u proljeće 1992 godine, kada su članovi srbijanske tajne policije iz Beograda pustili sa lanca svoju bandu ubica koji su u Bijeljini posijali smrt. U sedmicama koje su slijedile, ova banda iz Beograda, zajedno sa paravojskom i odredima smrti srbijanske tajne policije, napadali su jedan za drugim gradove u istočnoj Bosni. Obrušili su se na Muslimane koji su u tom regionu činili većinu stanovništva. Ubice, među kojima je bilo psihopata izvučenih za tu priliku iz ludnica i zatvora, radili su za platu, za prisilni seks i otimačinu. Svaki Srbin koji je pokušao da se odupre ili je gledao da zaštiti nekog svog prijatelja Muslimana, rizikovao je život. Komšije su se okrenule protiv komšija. Užas Sarajeva, slike koncentracionih logora, ljudi, žene i djeca natrpani na željezničke vagone i deportovani, punili su televizijske vijesti svako veče u toku tri i po godine rata.



Franjo Tuđman protivio se postojanju nezavisne Bosne i Hercegovine. Na jednom sastanku sa svojim savjetnicima i grupom hrvatskih nacionalista iz BiH, 27.decembra 1991. godine, Tuđman je ustvrdio kako predstojeća podjela Bosne i Hercegovine nije samo pitanje koje se tiče Srba već je rezultat srpsko-hrvatskog pokušaja da zavladaju njenom teritorijom. Na tom sastanku Tuđman je podvukao da se ukazala prilika da se proširi Hrvatska država na račun BiH. "Došao je čas", obznanio je Tuđman, "da prihvatimo priliku da bi ujedinili hrvatski narod u okviru što je moguće širih granica…". Nakon ovoga sastanka počeli su napadi Hrvata na Muslimane u Januaru 1993. godine, i trajali su naredne tri godine…..


** * **



Jedno od mojih osnovnih zadataka kao glavnog tužioca Suda u Hagu bilo je traženje pravde za žrtve zločina. Rat u Hrvatskoj 1991. godine prouzrokovao je između 10.000 i 15.000 mrtvih i nekoliko hiljada ranjenih. Nakon nekoliko godina diskusija između političara i novinara o broju žrtava u ratu u BiH, procjene variraju od 25.000 do 329.000 poginulih. Specijalisti za demografska pitanja iz moga ureda su ponudili najbolju procjenu koju sam imala prilike da vidim: 103.000 poginulih, od toga 55.261 civila. U konfliktu na Kosovu 1998. i 1999., broj poginulih Albanaca se kreće između 9.000 i 12.100, pognulih Srba, civila i vojnika bilo je oko 3.000. Procjenjuje se takođe da je na Kosovu bilo 3.000 nestalih, što obuhvata 2.500 Albanaca, 400 Srba i 100 Roma. NATO bombardovanje je prouzrokovalo ukupno 495 mrtvih civila, svi Srbi.



Izbor iz knjige prevela sa talijanskog i priredila Azra Nuhefendić


Izvor http://www.slobodnaevropa.org/content/Article/1079753.html

[markok]

"Lov: Ja i ratni zločinci" - Drugi dio
_________________________________

Knjiga Carle del Ponte

18.04.2008

U Italiji je u prodaji knijga bivšeg glavnog tužioca Haškog tribunala Carle del Ponte "Lov: Ja i ratni zločinci". Ovo je prvo objavljeno izdanje ove knjige Carle del Ponte i prvo svjetsko izdanje u seriji "Bianca Feltrinelli" - izdavač je Ginagiacomo Feltrinelli, Editore Milano (Italija). Radio Slobodna Evropa ekskluzivno u nastavcima prenosi najzanimljivije dijelove iz knjige.

Prvi put sam imala priliku da gledam Balkan uživo 26. oktobra 1999. godine. Avion švajcarske vlade nagnuo je krila i napravio spirtalni okret da bi, spuštajući se, obišao Šar -Planinu, masiv sačinjen od stijena, zemlje, šuma i lokalnih legendi, u zaleđu Skoplja, konfuznog glavnog grada Makedonije.



Najjužnija i najmanje razvijena od nekadašnjih jugoslovenskih republika, Makedonija je ostala nataknuta ratnim razaranjem. Za Haški sud bila je važna kao mjesto sastanaka svojih istraživačkih timova i sakupljanja informacija o onome što se dešavalo u drugim zonama bivše Jugoslavije, naročito u Beogradu. Moj tim i ja proveli smo noć u jednoj vili na brdu iznad Skoplja, a naredni dan smo imali razgovor sa premijerom, bivšim rok-muzičarem, Ljubčem Georgijevskim i drugim političarima.



Razgovor sa Georgijevskim je bio prvi pokušaj da ubijedimo političke vođe na Balkanu da poštuju obavezu da sarađuju i pomažu Haški sud u njegovim naporima da istraži ratne zločine i uhapsi osobe koje su optužene za te zločine. Premijer Georgijevski i ministar unutrašnjih poslova Makedonije, Pavle Trajanov, gledali su me bezizražajno dok sam im objašnjavala da imamo vijesti da je Ratko Mladić viđen na teritoriji Makedonije.



Georgijevski nas uvjerava da Makedonija ne bi nikada, taman posla, onemogućila rad Suda. "Mladićeva žena je Makedonka", dodao je prije nego što je priznao da je i on čuo tu vijest. Trajanov nas uvjerava da makedonska tajna služba nema vijesti o prisustvu Mladića, niti drugih haških bjegunaca. "To su jako dobro poznate osobe", kaže Trajanov, pokušavajući da nas uvjeri da bi policija već nešto uradila da je Mladić kojim slučajem došao u Makedoniju... "Hapšenje jedne tako poznate osobe imalo bi jako teške posljedice po nas, uključućjući i terorističke napade", potvrđuje Georgijevski. Trojanov dodaje da nisu Makedonci jedini koji se plaše hapšenja haških optuženika. Podvlači da čak i NATO jedinice u BiH i na Kosovu izbjegavaju obavezu. "Svako očekuje da neko drugi uradi taj posao", kaže.



Podstičem Makedonce da urade sve što je u njihovoj moći, da krenu u akciju. "Učinite to… poslaćemo vam avion. Za nas je važno, takođe, blokiranje njihovih bankovnih računa. Oni su još aktivni, imaju potrebu za novcem da bi nastavili svoje poslove". "Možete biti sigurni sto posto da imamo potpunu kontrolu nad njihovim računima. Možemo ih blokirati bez ikakvog problema", obećava Trojanov. "Ne bojimo se da to uradimo" uvjerava nas Georgijevski. Ova fraza, prazno obećanje -"sarađivaćemo"- nastaviće da nam se vraća potput refrena i ponavljaće je gotovo svi na kraju zvaničnih razgovora na Balkanu, pa i izvan, kasnije, za vrijeme mojih osam godina rada u Sudu. Sve vlade, predstavnici raznih organizacija, svaki komandant NATO-a, razni diplomati, uvijek su govorili da su više nego spremni da sarađuju, toliko su bili spremni da nikada nisu preduzeli niti jedan korak, ni jednu mjeru da uhapse Karadžića ili Mladića koji su se šetali slobodni već više od tri godine i ostaće na slobodi još mnogo narednih godina. Previše često sam čula ova prazna obećanja na kraju mojih razgovora, bili su to signali da ispred nas dižu "zid od gume" (italijanski izraz, kada neko neće da uradi nešto, pokušava da uvjeri u suprotno, prim. prev.)….



* * *



Polazimo za Prištinu slijedećeg jutra, 28 oktobra, cestom, da bi se zadržali nekoliko sati u glavnom gradu Kosova; rudarski region koji srpski nacionalisti drže za koljevku svoje nacije i na osnovu toga traže srpski suverenitet nad pokrajinom, iako su stanovnici gotovo u potpunosti Albanci. Prolazimo pored istinskih porodičnih utvrđenja, sa visokim zidovima i djecom koja tjeraju stada ovaca i koza. Sjećam se članaka o siromaštvu, nepismenosti, neuhranjenosti, bolestima, smrtnosti novorođenčadi, o bandama kriminalaca koje drže u zarobljeništvu žene porijeklom iz cijele Evrope, prisiljavajući ih na prostituciju ili ih prodaju kao životinje. Ljudi ovoga kraja nisu nikada upoznali autoritet zakona, samo tradicionalnu osvetu koja nalaže "Oko za oko, život za život" …



Nakon godina srpskog represivnog režima i masovnog etničkog čišćenja u proljeće 1999. godine, žeđ za osvetom učinila je život na Kosovu opasnim. Srbi, prije svega stariji ljudi, našli su se u zamci, u raznim enklavama širom Pokrajine. Koristiti cestu da bi se prešlo iz jedne u drugu enklavu značilo je proći kroz zone pod kontrolom Albanaca. Jednice Oslobodilačke vojske Kosova (OVK) djelovale su poput bandi za linč, otimale su i ubijale Srbe i pripadnike drugih etničkih grupa, prije svega Rome, iz jednostavnog razloga što su pripadali drugoj naciji. Albanci su napadali čak i Srbe koji su putovali u konvojima pod pratnjom Kfora. Oko 400 osoba, osumnjičenih za razne prestupe, od kojih 14 za ratne zločine, drži u pritvoru Kfor. Na Kosovu ne postoji neki pravi sistem koji bi dozvolio da budu procesuirani. Čak i da postoji, voditi jedan proces na licu mjesta značilo bi izložiti se visokom sigurnosnom riziku. Glasovi da Haški sud ima namjeru da procesuira neke vođe OVK, zbog zločina nad Srbima, razjarile su Albance, a OVK podstiče masovnu histeriju protiv Haškog suda, na isti način na koji to čini Slobodan Milošević u Beogradu.



Dolazimo u Prištinu oko podne i odmah krećemo prema glavnoj bazi Kfora.


Zaprepaštena sam haosom u gradu, gomilama ruševana uz cestu, ožiljcima koje je sukob ostavio na zgradama, hiljadama satelitskih antena uperenih prema nebu. Prvi sastanak je sa njemačkim komandantom Kfora, generalom Klausom Reinhardtom. Opisuje mi zastrašujuće događaje, pokušavajući da mi predstavi međunacionalnu mržnju koja vlada na Kosovu. Zabrinut je posljedicama koje mogu proizvesti optužbe protiv članova OVK i traži da ga, svakako, unaprijed obavijestimo ako do toga dođe. Objašnjavam da Sud ima namjeru da procesuira samo zločince najvišeg ranga. Podvlačim da, bez obzira na ukupnu situaciju, bezbjednosni rizik i negativan stav OVK prema Sudu, imamo namjeru da istražimo sve zločine koje je počinila OVK i da nam treba maksimalna podrška Kfora na terenu. General Rajnhard me uvjerava da će se nam pružiti svu neophodnu pomoć...



* * *



Za manje od sat vremena shvatila sam da za istraživanje ratnih zločina i odbranu ljudskih prava, treba podnijeti mnogo više nego što je spavati u prljavom krevetu, provesti besanu noć ili čekati u redu da bi koristio kupatilo. Takvi zadaci podrazumijevaju lični rizik, rizik one vrste koji pritišće dušu Nataše Kandić, osnivača Fonda za humanitarno pravo iz Beograda… Kandić se nije dala uplašiti barikadama srpske policije, niti bandama Albanaca u potrazi za osvetom. Kružila je autom po Kosovu za vrijeme NATO bombardovanja da bi mogla svjedočiti o progonu Albanaca. Čak i sada, mjesecima nakon što je sve prošlo, Kandić je fizički uništena. Pri prvom susretu joj kažem: “A za mene ovo traje tek jedan dan”. Zatim mi Kandić opisuje katastrofalnu situaciju na Kosovu.

Kaže da je neophodno pritisnuti OVK. U Peći, gradiću koji su zapalili Srbi, postoje jasne indicije da je lokalna OVK upletena u ratne zločine. Albanci se jako plaše OVK, neće da svjedoče o njihovim zločinima, odbijaju da sarađuju sa UNIMK-om ili Haškim sudom…Srbi-svjedoci počeli su da govore, ali i oni su uplašeni i moraju da bježe u susjednu Crnu Goru ili Makedoniju, mesta koja su izvan domašaja istražitelja Suda. Takođe kaže da su Srbi počeli da priznaju zločine. Jedan svjedok, komandant čuvara u zatvoru, počeo je da otkriva ubistvo stotina zatvorenika. Trebalo bi ga izvući van države, kaže Kandić. ”Jako je uplašen, čak i kada govori sa mojim advokatima”….



Poslijepodne, vojnim helikopterom, odlazimo do mesta, gdje jedan tim austrijskih ljekara otkopava masovnu grobnicu u Sićevu, selu blizu planine Prokletije…Ono što izranja iz zemlje su ljudske forme, izgledaju poput skulptura od gipsa Georga Segala, jasnih kontura, sive ili braon boje. Insekti i milijarde bakterija su pojeli oči i druge dijelove lica leša na stolu. Jedan patolog testerom reže kosti pred očima rodbine mrtvog čovjeka. Istraživači kažu da je imao 86 godina. Svjedoci tvrde da su Srbi upali u kuću, prerezali mu grkljan, ubili još dvije žene i jednog pripadnika OVK.



Iskustvo ove masovne grobnice ne izaziva u meni posebnu emotivnu reakciju, barem ne svjesnu. Zadah mi ostavlja u nosnicama jedan snažan okus. Zubi i kosti koji izbijaju iz ostataka tijela u raspadanju je sablasan prizor, ali za mene to su samo materijalni dokazi, elementi budućeg dosijea za eventualni proces Slobodanu Miloševiću i ostalim okrivljenim za ratne zločine na Kosovu. Mogla bih tu ostati cijeli dan, baš kao što dan za danom rade patolozi. Mogla bih se vratiti na to mesto i najsparnijeg dana jula mjeseca. To je moj posao. Potiskujem u podsvijest svaki strah i jezu koju može provocirati. Ali, naježim se kada mi predstaviše jednog rođaka ubijenog starca koga patolozi sekciraju na stolu. Zove se Jakub Beriša. Stežem mu ruku, gledam ga u oči i više se ne sjećam šta sam rekla. Njegov stisak ruke je dovoljan da mi prenese svu bol koji taj čovjek osjeća. I nadu koju polaže u Haški sud.

Prevela sa talijanskog i priredila Azra Nuhefendić

Izvor http://www.slobodnaevropa.org/content/Article/1107295.html

[markok]

"Lov: Ja i ratni zločinci" - Treći dio
____________________________________

Talijansko izdanje knjige Carle del Ponte

22.04.2008

Dodik radi na tome da ukloni "glavni problem Republike Srpske, Radovana Karadžića, koji mora da ide na Haški Sud po svaku cijenu" piše u svojoj knjizi Carla del Ponte.

Prvo lično iskustvo sa bosanskim apsurdima, nakon Daytona, imala sam u toku mojih razgovora i susreta u Sarajevu, 1. novembra. Dva dana kasnije susreti sa članovima BiH kolektivnog Predsjedništva - jedan Musliman, jedan Srbin i jedan Hrvat, koji su tražili da im se serviraju tri različite vrste kafe - u zgradi Predsjedništva u centru Sarajeva, u istoj onoj sali u kojoj su prije mene timovi diplomata, godinama pokušavali da obustave sukobe. Odmah sam prepoznala muslimanskog lidera iz ratnog vremena, Aliju Izetbegovića i to me je podsjetilo na inspektore Haškog suda koji su istraživali njegove aktivnosti u toku rata. Izetbegovićeva dobrodošlica bila je kratko ponavljanje uobičajenih fraza i uvjeravanja o pomoći i podršci Sudu, naravno bez ograničenja i uslovljavanja.

Zatim je govorio Živko Radišić, koji je sa svoje strane, doveo u pitanje opravdanost tajnih optužbi i zapečaćenih naloga za hapšenje (jasno zato što ovakvi nalozi dovode u nezgodnu situaciju one koji imaju razloga da strepe jer su učestvovali u ratnim zločinima i znaju da mogu očekivati danju i noću da neko pokuca na njihova vrata). Radišić kritikuje sporost pravnih postupaka i procesa, u čemu se slažem s njime, a zatim traži da se ubrza istraživanje zločina na Kosovu. Pitam se, ko li je iza ovih Radišićevih, riječi. Milošević, šef države optužen za zločine? Radovan Karadžić, bjegunac? Ili možda drugi članovi bande koja je vodila Karadžićevu SDS?


Odgovornost po Jelaviću
________________________

Ante Jelavić, Hrvat, tada u svojstvu Predsjednika zajedničkog Predsjedništva BiH, za kojega sam čak i ja, osoba sa tako malo iskustva u balkanskim stvarima, znala da mu je hrvatski predsjednik Franjo Tudjman, siva eminencija. Kao što sam i predvidjela Ante Jelavić je počeo izjavom protiv BiH, ali u korist bosanskih Hrvata, obećavajući - čak i on - potpunu saradnju sa Sudom. Jelavić je živi primjer problema sa kojima se susrećem kada tražim od lokalnih bosansko-hercegovačkih vodja da saradjuju sa Tužilaštvom. U istom momentu kada sam ja razgovarala sa Jelavićem, moji istražitelji i analitičari su prikupljali informacije za eventualnu optužbu protiv njega. Bio je pukovnik para-milicije bosnaskih Hrvata, HVO-a, kojoj je hrvatski predsjednik Franjo Tudjman eksplicitno naredio da zauzmu dijelove BiH, da bi ih pripojio nezavisnoj Hrvatskoj.

…Jelavić je u toku rata bio jedan od snabdjevača HVO-a i lično je nadgledao transfer novca od Hrvatske vlade u kasu HVO-a. Jelavić će poslije biti uhapšen i osudjen zbog korupcije na 10 godina zatvora, ali je pobjegao u Hrvatsku gdje je zametnuo svoje tragove.

Nekoliko minuta Jelavić je potrošio na lijepe riječi kao "harmonija", "multietničko društvo", "obnova", "pomirenje", prije nego je prešao na tvrde izjave o interesima Hrvata u BiH, jedan izraz nejasan koji u stvari govori o hercegovačkim Hrvatima koji su 1993. godine napali bosanske muslimane. Tvrdi da "analize CIA procjenjuju da je 10 odsto svih zločina počinjenih u BiH počinjeno od strane Hrvata, dok su 50 odsto zatvorenih u Sudu Hrvati, uključujući i dvojicu vodja Daria Kordića i Tihomira Blaškića". Haški sud je optužio ovu dvojicu, izmedju ostalih, u vezi s masakrom u selu Ahmići, počinjenog aprila 1993. godine. "Hrvatski narod se pita, zašto samo Ahmići? Zašto ne i druga mjesta, gdje su počinjeni zločini protiv Hrvata", pita Jelavić. Ova vrsta retorike uvijek provocira moje strpljenje. Nakon što sam zahvalila članovima Predsjedništva, kažem Jelaviću: "Nemojte se igrati brojeva sa mnom".

Jelavić, kao predsjednik Predsjedništva, zaključuje razgovor uvjeravajući me da nije imao namjeru da se koncentriše na brojeve, već da je samo želio da podvuče "jednaku odgovornost". Pogrešan potez i loša namjera da sačuva obraz: znam odlično da srpske i hrvatske vodje u BiH pokušavaju da uvjere strance, diplomate, političare, novinare, kako su i muslimani jednako kao srpska i hrvatska strana krivi za nasilje. Znam takodje da vodje bosanskih Srba i bosanskih Hrvata pokušavaju na sve načine da miniraju rad Suda. Njihovi mediji čine velike napore u blaćenju Suda, iskrivljavaju činjenice, opisuju Sud kao oličenje zla, a optužene Srbe i Hrvate veličaju kao vitezove bez mrlje, kao žrtve progona.


…Banjaluka je najveći grad srpskog entiteta, Republike Srpske. Nisam ni znala da postoji kao pravni entitet; to sam shvatila tek nakon preuzimanja dužnosti u Sudu. Ta regija je centar etničkog čišćenja u Bosni. Za vrijeme rata, vodje bosankih Srba u Banjaluci i okolnim gradićima: Prijedoru, Čelincu, Kotor Varoši i drugim, obesčastili su svoj narod čineći nečuvene zločine. Stotine hljada muslimana su protjerani iz svojih pradjedovskih domova. Hiljade su ubijene ili bačene u koncentracione logore. Srpske vlasti u Čelincu su nametnuli muslimanima ograničenja koja podsjećaju na rasističke zakone nacističke Njemačke…

Predsjednik Republike Srpske je Milorad Dodik… Neskriveno malo se zalaže za saradnju sa Sudom. Mislim da je izveo jednostavnu računicu da bi eventualna saradnja sa Sudom ostavila mrlju na njegovoj budućoj političkoj karijeri…”Moja vlada”, kaze Dodik, “radi da ukloni glavni problem Republike Srpske, Radovana Karadžića, koji mora da ide na Haški Sud po svaku cijenu”. Tvrdi da je Ratko Mladić u Beogradu i da već tri godine nije prešao granicu sa BiH (ovo je laž, kao što se kasnije i pokazalo)….

Susret sa Sanaderom
_____________________

…Tudjman i njegovi štićenici godinama se sistematski zalažu da zamagle rad Haškoga suda. Moj sagovornik u Zagrebu je zamjenik ministra spoljnih poslova, Ivo Sanader, koji će kasnije postati premijer…Očigledno je da mu je nezgodno da brani hrvatsku pozciju (nesaradnje sa Haškim sudom), poziciju koja može brzo da ubijedi članove Savjeta bezbjednosti UN da smanje pomoć Hrvatskoj. Ono što nam on recituje o akcijama Oluja i Bljesak, očigledno je, samo kopija onoga što mu je neko izdiktirao, da su to bile delikatne operacije te da hrvatska vlada ne može da podrži stav koji Haški Sud ima prema tim akcijama. Interveniše jedan Sanaderov savjetnik: ”Ne možemo vam dati arhive na osnovu kojih ćete optužiti nekoga …Ne možemo dozvoliti da kriminalizirate jednu našu legitimnu akciju”. …

Nakon NATO bombardovanja Srbije Slobodan Milošević i Vojska Jugoslavije, naravno, nisu htjeli niti da čuju za Haški sud. Iz bezbijednosnih razloga bilo je rizično za sudske istražitelje da posjete Crnu Goru. Zato smo odlučili da Crna Gora pošalje delegaciju u Hag. Premijer Filip Vujanović došao je u središte Suda 4. februara 2000. Kažem mu da nam treba pomoć Crnogoraca, da smo dali prioritet istragama o zločinima počinjenim nad Srbima u Hrvatskoj, Bosni i na Kosovu, ali da Beograd odbija saradnju…Vujanović, smijući se, objašnjava da su odnosi Crna Gora - Srbija tako loši da ih eventualna saradnja sa Sudom ne može učiniti gorim. Ipak, iz opreza, traži da saradnja ostane tajna. Crna Gora je sprema da uhapsi bjegunce, razmijeni informacije i organizuje razgovore sa žrtvama, ukoliko su na njenoj teritoriji i sve drugo izuzev da uhapsi “velike ribe” … Vujanović tvrdi da niko ne može očekivati da Crna Gora uhapsi, na primjer, generala Dragoljuba Ojdanića ili ministra unutrašnjih poslova Vlajka Stojiljkovića, jer uhapsiti neke od njih dalo bi Miloševiću razlog da vojno interveniše i sruši crnogorsku vladu. Vujanović kaže da se crnogorske vlasti plaše Miloševića, majstora u iskorištavanju i podsticanju krize, plaše se da bi mogao podstaći nerede i sukobe medju Crnogorcima, ne bi li sačuvao vlast u Beogradu i oslobodio se rivala.

Prevela sa talijanskog i priredila Azra Nuhefendić

Izvor http://www.slobodnaevropa.org/content/Article/1107774.html

[markok]

Lov: Ja i ratni zločinci – Četvrti dio
_____________________________________

U talijanskim knjižarama može se kupiti nova knjiga Carle del Ponte - "Lov: ja i ratni zločinci"

25.04.2008

...Oko 3 popodne srećem se sa Zoranom Djindjićem koji će uskoro biti izabran za srpskog premijera. “Osjećamo veliku potrebu da predamo pravdi odgovorne za rat. Narod mora da zna šta se desilo,” kaže Zoran...

Pismo ministru pravde Savezne Republike Jugoslavije, Petru Jojiću, tvrdokornom članu Srpske radikalne stranke, poslala sam 26. aprila 2000. godine. Počinjalo je uobičajenim diplomatskim ljubaznostima, iako sam, čitajuci ga naglas, osjetila laganu odvratnost. “Ekselencijo”, počinjalo je moje pismo, ”Kancelarija tužioca ima čast da traži saradnju vlade Savezne Republike Jugoslavije…” U nastavku tražim pomoć za uručivanje poziva za svjedočenje na Sudu izvjesnom pukovniku jugoslovenske vojske, kojeg sam namjeravala saslušati u vezi sa kršenjem ljudskih prava za vrijeme napada i okupacije zaštićene zone “Srebrenica”.

Sedam dana nakon isteka zakazanog termina za saslušanuje pukovnika, dobili smo pismo sa pečatom i potpisom ministra Jojića, koje je počinjalo ovako: ”Attn: Kurva Dell Ponte, takozvani tužilac Suda za ratne zločine Hag”. Slijedi 25 gusto kucanih stranica izmišljotina. “Želim da Vas informišem da znam za Vaše nečasne namjere”, pisao je Jojić. Za razliku od onoga što radite Vi, ja poštujem medjunarodno pravo, naročito akta koja se odnose na medjunarodni kriminal, želim Vam pokazati da postoje ljudi koji se ne prodaju, koji ne gaze nauku koju su izučili, koji vjeruju u Boga i nemaju ruke okrvavljene nevinim žrtvama”.

“Zatvor kojim Vi upravljate, kao najbesčasnija od svih prostitutki koja se prodala Amerikancima, zatvor u koji, koristeći se živom silom, Vi odvlačite nevine Srbe, takozvani Medjunarodni sud pravde je ilegalna ustanova osnovana na kršenju normi statuta UN i medjunarodnog prava u cjelini…. Na kraju 25 stranica prijetnji i bijesa kao izazov nudi mi da se sretnemo u sobi jednog hotela u Moskvi, zajedno sa generalom Dragoljubom Ojdanićem, ministrom unutrašnjih poslova Jugoslavije, čovjekom koji, uvjerava me Jojić, ima uza se prave Srbe, a ne prevrtljivce. U suštini, Jojićevo pismo je bio jedan strasni apel da se osude i kazne vojnici i političari zbog NATO bombardovanja Srbije i Crne Gore, od 24. marta do 9. juna 1999. “Najzad mi neko iskreno govori ono što misli”.


Milošević odbio da pruži podatke o NATO bombardovanju
____________________________________________________

…Moje interesovanje za slučaj (NATO bombardovanja Srbije i Crne Gore) ne proizilazi samo iz moga mandata kao tužioca. Izvještaji o jednom posebnom slučaju - bombardovanju putničkog voza, koji je upravo prelazio željeznički most – kopkaju me. Zašto se pilot, pitam se, nakon što je jednom pogodio putnički voz, vratio i ponovo bombardovao most? Oformili smo Komisiju sa zadatkom da utvrdi da li činjenice kojima raspolažemo omogućavaju jednu temeljnu istragu. Imala sam potrebu da utvrdim da li su napadi na putnički voz i zgradu RTV Srbije bili zločini za koje odgovornost, slijedeći komandni lanac, mogu da snose visoko pozicionirane osobe koje mogu biti u nadležnosti Suda…. Trebali su nam detalji, činjenice. Ono sto smo dobili bile su samo tri stranice uopštenih uvjeravanja da je NATO preduzeo sve mjere da bi ograničio civilne žrtve prilikom bombardovanja vojnih ciljeva… Jasno je i meni i mom osoblju da NATO ne želi da nam da informacije o izboru ciljeva za bombardovanje i drugim odlukama.

…Sjećam se i jedne diskusije o kasetnim bombama koje je NATO koristio. Radi se o avionskim bombama koje se, prije nego što dotaknu zemlju, rasprše u kišu hiljada sitnih zvončića koji ostanu na zemlji, a ne eksplodiraju, što znači da funkcionišu kao mine. ”Nemoguće je da je korištenje tih bombi legalno”, tvrdila sam. Nekoliko dana kasnije došao je do mene Fenrick sa ubjedljivom pravnom dokumentacijom koja je pokazivala da je upotreba kasetnih bombi legalna. Takodje mi je pokazao dokumente koji potvrdjuju da ne postoji nikakav ugovor koji zabranjuje korištenje projektila sa osiromašenim uranijumom.

Moja Komisija nije nikada pokrenula generalno pitanje zakonitosti upotrebe sile od strane NATO-a protiv Jugoslavije, jer čak i da se dokaže nelegalnost bombardovanja, ta akcija spada pod takozvani “zločin protiv mira”, što nije u nadležnosti Suda.

…Godinama kasnije Slobodan Milošević je podnio Sudu tekst - transkript razgovora pilota koji je bombardovao putnički voz sa komandom u bazi Aviano. Tražila sam od NATO komande u Briselu da mi dostave njihov snimak razgovora, ali su rekli da ne postoji… Preko jednoga savjetnika odbrane S. Miloševića, tražila sam da razgovaram sa Miloševićem o NATO bombardovanju, nadajući se da će mi on dati nove činjenice o napadu na putnički voz. Nekoliko sedmica kasnije dobila sam odgovor: Milošević je odbio da pruži bilo kakve podatke.


Đinđićev “ugovor sa đavolom”
____________________________


…Prošlo je nekoliko mjeseci prije nego što sam prihvatila ono što su mi savjetnici govorili o Koštunici, prije nego sam shvatila da se za Koštunicu etničko čišćenje nikada nije desilo, da nikada nije bilo masakra u Srebrenici, da stotine hiljada Albanaca nikada nisu bili protjerani sa Kosova u Albaniju i Makedoniju. On je tvrdokorni dogmata i nacionalista... istog tipa kao i Karadžić.

…Razgovor počinje s praznom pričom o tome kako ne može da u potpunosti odgovori na naše zahtjeve, jer su druge državne institucije zadužene za saradnju sa Sudom. Rat u bivšoj Jugoslaviji, kaže, previše je komplikovan za samo jedan “ad hoc” sud, tvrdi da formiranje jedne Komisije o istini i pomirenju – institucija koja mislim da nema odgovarajuću moć, koja eventualno može sakupiti činjenice o ratu, ali ne i izvesti optužbe - da bi takva komisija bio jedan pravi sistematski naučno - analitički pristup istraživanju zločina o ratu… Kada ga pitam zašto jugoslovenske vlasti nisu izručile sudu neke od optuženih bosanskih i hrvatskih Srba kao što su Radovan Karadžić, Ratko Mladić i Milan Martić, čovjek koji je optužen da je neselektivno gadjao Zagreb, Koštunica tvrdi da to nije u njegovoj nadležnosti, već jugoslovenske vlade….Umjesto da koristi činjenice, Koštunica bazira svoje mišljenje na dezinformacijama i prosipa propagandu. Poslije 20 minuta dosta mi je njegove besplodne retorike. Ustajem, uzimam moju Luis Vuitton tašnu i kažem: ”Gospodine predsjedniče, mislim da treba da prekinemo naš razgovor”.

…Oko 3 popodne srećem se sa Zoranom Đinđićem koji će uskoro biti izabran za srpskog premijera. “Osjećamo veliku potrebu da predamo pravdi odgovorne za rat. Narod mora da zna šta se desilo”, kaže Zoran... Pitam ga kako može početi naša saradnja. Njegov odgovor je prava bomba. Aludira na tajne izvještaje prema kojima je, srpska tajna policija, nastojeći da sakrije tragove masovnih zločina na Kosovu, transportovala leševe ubijenih Albanaca, medju kojima žena i djece, i tajno ih zakopala unutar vojne baze u Batajnici. Naredba za jednu takvu operaciju mogla je doći samo od visoko pozicioniranih vojnih i političkih osoba. Takva akcija podrazumijeva učešće policije i vojske.

…Po odlasku iz Beograda Joris i ja učestvujemo na Svjetskom ekonomskog forumu u Davosu…Izgleda da su svi optimisti u pogledu Koštunice, kao da je on taj koji je svrgnuo Miloševića. Čujem kako pričaju “Koštunica vizionar”, “umjereni Koštunica”, “Koštunica čovjek mira”. Carl Bildt, političko čudo od djeteta, Švedjanin, koji je dijelio predsjedavanje jednim promašenim pokušajem uspostavljanja mira, za vrijeme rata u BiH, nije jedini koji mi prebacuje kako moji napori mogu da destabiliziraju Jugoslaviju.

…Nekoliko dana kasnije Đinđić traži da se tajno sastanemo. Predlažem 3. mart 2001. u Luganu. Poslijepodne Đinđić i njegova supruga sletjeli su u Lugano. Sreli smo se na aerodromu. Predlažem Ružici da iskoristi priliku za šoping. Đinđić je energičan političar i optimista, znam da nije došao čak do Lugana, da bi gubio vrijeme. Dva sata pričamo, na njemačkom, o Srbiji i problemima. Đinđić tvrdi da Milošević i dalje upravlja SPS-om, pokušava politički da preživi kao opozicija. Jasno mu je da Miloševića treba neutralisati.

….Obavještava me o pokušajima Koštunice i njegovog tima, naročito Ljiljane Nedeljković, da ga obore. Priznaje da ga nadgledaju i da kontrolišu njegove telefone. Kaže da je Koštunica napravio dogovor sa Miloševićem, noć prije nego će ovaj napustiti položaj, ali mi ne kaže ništa o sadržaju pakta. Kada ga pitam zašto je prihvatio da podrži kandidaturu Koštunice, odgovara da drugačije nije mogao postupiti, iako zna da je to “ugovor sa djavolom”.

…Đinđić je tražio ovaj sastanak da bi mi saopštio svoj akcioni plan. Njegova strategija je da usvoji zakon koji ce omogućiti srpskoj vladi da ponudi kompenzaciju onima koji se spontano predaju. To Koštunica neće moći da blokira…Đinđić kaže da je njegova vlada već napravila dogovor sa Blagojem Simićem, optuženim za deportaciju ne - Srba u Bosanskom Šamcu (na kraju biće osudjen na 15 godina zatvora). Srpska vlada prihvatila je da Simićevoj porodici isplaćuje mjesečno sumu u iznosu od 500 njemackih maraka….odvratni su mi ovakvi dogovori i plaćanje. Medju osobama koje tražimo ima optuženih za masakr hiljada nevinih žrtava, i polazeći od predaje Simića, porodice zločinaca i onih koji su masovno silovali, primaju mjesečnu platu dok žrtve genocida, žene iz Srebrenice, na primjer, a da i ne govorimo o desetinama hiljada srpskih izbjeglica koji su izgubili sve i koji su prepušteni sami sebi, jedva uspijevaju da prežive. Ali, bez obzira na nemoralnost ovakve prakse, ona je legalna.

Prevela sa talijanskog i priredila Azra Nuhefendić

IZVOR http://www.slobodnaevropa.org/content/carla/1108222.html

[markok]

Lov: Ja i ratni zločinci – Peti dio
______________________________

29.04.2008

Prvi put u istoriji Njemačka i Francuska su pristale ujediniti svoje napore da jedan šef države ne izmakne pravdi. Nove vlasti u Beogradu su pod snažnim međunarodnim pritiskom, bez presedana, da izruče Miloševića… U četvrtak, na Vidovdan 2001, jugoslavenske vlasti su izručile S. Miloševića Hagu…
Hapšenje Miloševića

U utorak 29. marta sam u Makedoniji, završavam još jedan krug posjeta zemljama Balkana. Đinđić me zove na mobilni telefon i kaže da je poslao svog glavnog savjetnika Vladimira Popovića, zvanog Beba, sa jednom veoma važnom porukom. Popovića srećem u hotelu "Alexander Palace" u Skoplju. Poruka je kratka i delikatna. Istraga srpskih vlasti o korupciji i zloupotrebi vlasti od strane Miloševića dala je prve rezultate. Postoji dovoljno indikacija za privođenje Miloševića. “Nije odgovorio na poziv sudije”, kaže Beba, “biće uhapšen...” Kasnije poslijepodne policija je opkolila kuću Miloševićevih na Dedinju, zaštićenu danju i noću njegovom ličnom gardom. Došlo je do pucnjave, ali sve je završeno brzo… Đinđić mi kaže da je Koštunica unaprijed bio obaviješten o hapšenju Miloševića, ali je odlučio otputovati na jedan sastanak u Ženevu. Tamo, na pitanje Shiraca, da li je neizbježno Miloševićevo hapšenje, Koštunica je odgovorio negativno. Kasno uveče Koštunica se vratio Beograd, pokušavao intervenisati u korist Miloševića, ali se pomirio s hapšenjem u zamjenu za garancije da Milošević neće biti isporučen Hagu.

Prvoga maja dala sam intervju za “Le Monde” u kojem tražim da Srbija odmah prebaci Miloševića u Hag. Intervju je pripremio moj susret sa francuskim ministrom spoljnih poslova Hubert Vedrinom i ministrom odbrane Alainom Rishardom. Obojica su ljuti. Vedrine, isti onaj koji je otišao čestitati Koštunici na izboru prije nego bilo koji drugi evropski političar, tvrdi da Miloševića treba procesuirati pred lokalnim sudom u Beogradu i dodaje bez uvijanja: ”Francuska ima namjeru da uvede Jugoslaviju u Evropsku uniju. Čineći to, mi imamo u vidu jednu dalekosežnu i dugoročnu perspektivu, za razliku od male baštice kojom se bavi sud u Hagu… Ja, kao francuski ministar, imam viziju budućnosti, a Vi i Vaši mali drugovi se bavite ograničenim i kratkovidim ciljevima.” Oba ministra tvrde da Evropa ne želi nametnuti ograničenja Srbiji za eventualno međunarodno suđenje Miloševiću; ubijeđeni su da bi to moglo dalje destabilizovati zemlju. Ova pozicija je jasna kopija Koštuničinog stava “držite lopova”.

Novi šok za Srbe
___________________

Evropa je morala da se čuje prvih dana rata ‘90-tih godina, da se suoči sa uzrocima koji su doveli do rata i nasilja u Jugoslaviji. Umjesto da insistira na odlučnoj akciji, Evropa je pravila brojne greške dozvoljavajući da trijumfuje nedostatak volje…

Nekoliko dana kasnije Đinđićeva vlada je ponovo šokirala Srbe otkrivajući postojanje masovnih grobnica sa leševima kosovskih Albanaca u okolini Beograda. Prvi put Milošević se pokazuje pred očima Srba kao običan ratni zločinac. Javno mnjenje se priprema da prihvati njegovo prebacivanje u Hag… Čovjek koji je 10 godina prolijevao krv nevinih žrtava, koji je zapalio jugoistočni dio Evrope, uskoro će se naći pred Međunarodnim sudom, zahvaljujući prije svega čvrstoj poziciji Amerike i djelimično Britanije. Na žalost, najvažnije evropske zemlje, Njemačka i Francuska, ne učestvuju u naporima privođenja Miloševića Međunarodnom sudu i to me ostavlja zbunjenom…
”Vi niste osoba pogodna za jedan sud-alibi,” kaže mi njemački kancelar Schroeder. “U redu tražićemo od Koštunice da se potrudi napraviti važne korake ka saradnji.”

… Telefonom razgovaram s francuskim predsjednikom Shiracom. Njegova ovlaštenja su manja u odnosu na njemačkog kancelara, a njegov ministar Vedrine je na strani Koštunice. “Nemojte dozvoliti da sve zasluge idu Americancima,” kažem Shiraku i dodajem “da su Nijemci već pristali”… Shirac pristaje i obavezuje se da će utjecati na Koštunicu. I tako prvi put dvije glavne kontinentalne zemlje Evrope podržavaju zahtjev da se Slobodan Milošević procesuira. Prvi put u istoriji Njemačka i Francuska su pristale ujediniti svoje napore da jedan šef države ne izmakne pravdi. Nove vlasti u Beogradu su pod snažnim međunarodnim pritiskom, bez presedana, da izruče Miloševića…
U četvrtak, na Vidovdan 2001, jugoslavenske vlasti su izručile S. Miloševića Hagu… On odbija prihvatiti dokumente o izručenju. Jedan član osiguranja ga pretesa, Curtis, prevodilac i Milošević se ukrcavaju u helikopter i lete prema vojnoj bazi u BiH. Milošević pokušava započeti s Curtisom razgovor na engleskom. Silazeći iz helikoptera traži od Curtisa da na tlo prostre maramicu kako ne bi stao na bosansku zemlju; bezuspješno pokušava razgovarati s nekim od vojnika koji ga prate. Malo poslije 10 sati, sa lisicama na rukama i naredbom da šuti, ukrcan je na avion C-130 koji će ga odvesti u Eindhoven. Tu se popeo u mali holandski helikopter koji ga je odvezao do Scheveningena, gdje će ostati sve do svojih zadnjih dana.

… Prije prvog saslušanja tražila sam da u četiri oka, na nekoliko minuta, razgovaram sa Miloševićem… U salu su unijeli jedan sto, mali poput onih za igranje. Ja sam sjela s jedne strane i čekam da dva-tri stražara uvedu Miloševića. Ulazi i na trenutak gleda okolo, izbjegavajući moj pogled. Predstavljam se. Objašnjavam mu pravila i proceduru i moje pravo da ga ispitam. "Spremna sam da vas odmah saslušam," kažem, "jer Vi imate mnogo toga za reći." Milošević me sada gleda u oči. Pokušava ostaviti utisak nekoga ko dominira razgovorom, ko još uvijek komanduje, kao da je još uvijek predsjednik države, glavnokomandujući vojske, vođa, i kao da je on taj koji je primio mene, jer drugačije ne može biti. "Poznajem odlično pravila," kaže na engleskom. "Znam da mogu da odbijem da odgovaram na vaša pitanja." Zatim nastavlja da govori na srpskom ponavljajući svoje već poznate napade na Sud. Uzbuđen je, njegov glas je ljutit. Izgleda siguran u sebe, lucidan, nikako slab. Ali, to nije više čovjek koji imponuje, čije je samopouzdanje prevarilo toliko diplomata i političara. Izgleda kao jedno razmaženo dijete koje se ljuti, jer se ne ispunjavaju njegove želje. Ja sam iskoristila moje pravo da ga ispitam. On je iskoristio svoje pravo da odbije. Nemam potrebu da ga dalje slušam. "Odvedite ga," kažem čuvarima.

… Ne znam koliko svijet izvan zidova Haškoga suda ima predstavu o tome kakve sve teškoće smo morali savladati u pripremi optužnice Slobodanu Miloševiću... Prvi pravni izazov je bio prikupiti prvoklasne dokaze koji dokazuju povezanost Miloševića sa mnogostrukim zločinima počinjenim stotinama kilometara daleko od njegove kancelarije, između ostalih genocidom u Srebrenici i opsadom Sarajeva.
Prikupiti dokaze i pronaći pouzdane svjedoke zahtjevalo je diplomatsko-istražni rad u tri pravno nezavisne jedinice: Hrvatskoj, BiH i Kosovu, koje je de jure još uvijek bilo dio Srbije, ali od 1999. godine nije bilo pod kontrolom beogradskih vlasti. Četvrto pravno nezavisno područje bila je Srbija gdje su ljudi koji su naredili i izvršili ratne zločine još uvijek bili na vlasti, aktivni u tajnim službama i vojsci ili u mreži kriminalaca povezanoj sa državnim organima.

Milošević je iskoristio nedostatak odlučnosti sudija
_____________________________________________

… Jasno je da je Milošević bio svjestan da se ne može sam efikasno braniti i zato se nije ni potrudio da se adekvatno pripremi. Ciljao je na političku odbranu, da iskoristi priliku da se obraća svojoj nacionalističkoj bazi u Srbiji, koristeći svako zasjedanje Suda kao priliku za političku debatu.

… Po mom mišljenju članovi Suda su se pretjerano brinuli da osiguraju pošten proces svima, uključujući i Miloševića. Nedostatak odlučnosti kod sudija, Milošević je odmah iskoristio. Ono što je pošlo za rukom Miloševiću iskoristio je zatim i Slobodan Praljak, hrvatski general, a onda i Momčilo Krajišnik i Vojislav Šešelj, fanatični srpski nacionalista i Milošević saveznik... "Odbrana" Miloševića bilo je jedno veliko gubljenje vremena na nepotrebne diskusije. I ne samo to, omogućavala mu je da postavlja do u beskraj nevažna pitanja ili pokreće irelevantne političke i istorijske činjenice. Njegova "samoodbrana" bila je gubljenje vremena i zato što javni tužitelj nije imao pred sobom odgovarajućeg sugovornika, profesionalnog branioca sa kojim se moglo dogovarati o nepobitnim činjenicama ili rješavanju tehničkih problema.

… Vremenom Sud se morao suočiti sa još jednim problemom: visoki krvni tlak Slobodana Miloševića primorao je Sud da smanji broj sati u kojima su se pojavljivali svjedoci, a često i da danima odgađa suđenje... Još kasnije Milošević je počeo ignorisati uputstva ljekara, počeo je brljati s lijekovima, što je uzrokovalo povećanje njegovog krvnog tlaka, pa ga je ljekarski tim proglašavao privremeno nesposobnim da prati proces. Stručni tim Suda je takođe utvrdio da se krvni tlak Miloševića povećava svaki put kad se treba pojaviti pred nekim svjedokom koji može biti opasan za njega.

… Na otvaranju procesa Slobodanu Miloševiću rekla sam još da će nas "proces koji danas počinje podsjetiti na tragičnu sudbinu hiljada Hrvata, Bosanaca i Albanaca, Miloševićevih žrtava… ali optuženi je žrtvovao i jednu drugu grupu – Srbe. Izbjeglice iz Hrvatske i Bosne, sa Kosova su takođe njegove žrtve. Mnogi su platili životom, gotovo svi su izgubili kuću i budućnost. Ti muškarci i žene spadaju s pravom među žrtve Miloševića, kao i građani Federalne Republike Jugoslavije koji sada moraju obnavljati državu koju im je Milošević ostavio.

Prevela sa talijanskog i priredila Azra Nuhefendić

IZVOR http://www.slobodnaevropa.org/content/Article/1108737.html

[markok]

Lov: Ja i ratni zločinci – Šesti dio
_________________________________

02.05.2008

Početak procesa Slobodanu Miloševiću je po mnogo čemu bio početak kraja Haškog suda. Cilj nam je bio da do kraja 2004. godine privedemo pravdi oko 50 najvažnijih optuženika. Procese je trebalo završiti do 2008. godine.

Pravo i pravda: optužnica Miloševiću za genocid, Srebrenicu, opsadu Sarajeva
__________________________________________________________________

U jesen 2002. godine Geoffrey Nice je počeo da tvrdi da kvalitet dokaza za genocid i zločine počinjene u Srebrenici i Sarajevu nije zadovoljavajući da bi se na osnovu njih moglo osuditi Slobodna Miloševića. S tim u vezi je Nice najmanje jednom izgubio živce. Joris mi je rekao da je Nice počeo da viče na njega nakon jednog sastanka sa mnom. Tvrdi da je tom prilikom Nice rekao: «Ubijeđena je da je sudija, a o pravu zna jako malo ili zapravo ništa…» Nice i zamjenik tužioca Graham Blewitt su dovodili u pitanje moju etiku. Blewitt je to učinio čak i javno. Joris, Hartamn i drugi smo, međutim, insistirali na tome da se iz optužnice Slobodana Mioševića ne izostavi Srebrenica, opsada Sarajeva i genocid. Nice je tragao za protuargumentima. Sazvao je sastanak na kojem je htio diskutovati o slučajevima Sarajevo i Srebrenica sa analitičarima iz Kancelarije tužioca – istoričarima, lingvistima, specijalistima za region i drugim osobama koje su imale više iskustava i znanja o Jugoslaviji nego bilo ko drugi u Sudu, iako neki od njih nisu direktno radili na slučajevima vezanim za BiH ili na slučaju Milošević. Nice je tražio od analitičara da se pripreme za sastanak, a kada su ovi to učinili, naredio je šefu Istraživačkog odjeljenja Patriku Lopez-Terresu da napusti salu. Analitičari su međutim gotovo jednoglasno tvrdili da Sarajevo mora ostati u optužnici, ukoliko Sud želi da sačuva svoj kredibilitet, iako odgovarajuća dokumentacija tada još uvijek nije bila proizašla iz istraživanja. Problem je bio u samom istraživanju. Ja sam bila sigurna da dokaza ima dovoljno.



Zamjenik tužioca Dermont Groome, koji je bio odgovoran za dio optužnice koji se odnosio na BiH, iznova mi je potvrdio, nakon što je preispitao sve dokaze, da postoji dovoljno indicija za optužbu Slobodana Miloševića za genocid. Međutim, Nice i Groome, koji su dolazili iz anglosaksonskog pravosudnog sistema (common law), upozorili su me da je – usprkos svim dokumentima i činjenicama – veoma teško dokazati optužbu za genocid. Tvrdili su da u slučaju Milošević, odustajanje od optužbe za genocid, koja je bila moje diskreciono pravo, može biti oprezan potez. Ako bi se tako postupilo, po njima, sve snage bi se mogle usredsrediti na druge teške radnje.



Ja sam se bolje snalazila u oblasti građanskog prava i budući da smo imali dovoljno dokaza i indicija za genocid, bila sam obavezna da Sudskom vijeću predočim sve optužbe o kojima se trebalo izjasniti. Cijenila sam zabrinutost koju su iskazali Nice i Groome, ali se nisam slagala da se iz optužnice Slobodanu Miloševiću izostave opsada Sarajeva, Srebrenica ili genocid i donijela sam odluku bez obzira na sve što mi se eventualno moglo prigovoriti. Objasnila sam mojim zamjenicima da neću dozvoliti da jedan tužilac odlučuje o tome da li je Milošević kriv za genocid ili za saučesništvo u opsadi Sarajeva ili za Srebrenicu. Dokazi koje smo imali su nam nalagali da Sudskom vijeću predstavimo kompletan slučaj, a na Sudskom vijeću je bilo da odredi stepen krivice. Kada Sudskom vijeću ne bih predstavila i te dijelove optužnice, umanjila bih svoju odgovornost kao glavnog tužioca. Rekla sam da sudije treba da odluče o valjanosti dokaza, odnosno da je na sudijama da utvrde da li je neko kriv ili nije, a ne na tužiocu.



Početak procesa Slobodanu Miloševiću u februaru 2002. godine je po mnogo čemu bio početak kraja Haškog suda. Kancelarija tužioca je u tom trenutku imala najmanje 16 završenih istraga. Cilj nam je bio da do kraja 2004. godine privedemo pravdi oko 50 najvažnijih optuženika. Procese je trebalo završiti do 2008. godine.



Krajem 2004. godine, javni tužilac, usprkos teškoćama, privodi kraju predstavljanje optužbe protiv Slobodana Miloševića. U jednom trenutku, sudija May, uvijek lucidan i precizan u izražavanju, izgovara neke čudne rečenice i konfuzne fraze. Nakon što se sjednica Suda završila, pitali smo se da sudija May nije nekim slučajem imao lakši moždani udar. Kasnije počinju kružiti glasine da sudija May ima tumor na mozgu.



Suđenje Slobodanu Miloševiću se nastavlja 10. februara 2004. godine. Sudija Robinson prvi put daje zvanično obavještenje o bolesti sudije Maya. Stručni tim je radio danju i noću na formulaciji memoranduma koji bi pravno opovrgao predstavku koju su, u ime Slobodana Miloševića, podnijeli prijatelji suda, u kojoj su tražili da Sudsko vijeće odustane od optužbe zbog nedostatka dokaza.

Sudsko vijeće je odlučilo
________________________

Stenogram sa sastanka Vrhovnog savjeta odbrane, video-zapis na kojem se vidi Milošević kako hvali Jovicu Stanišića, Frenkija Simatovića, Milorada Lukovica (ubicu Zorana Đinđića) i Crvene beretke za njihove akcije u BiH i Hrvatskoj, svjedočenje osoba kao što su Zoran Lilić, Milan Babić, razne diplomate, general Wesley Clark, političari i drugi koji su poznavali Miloševića ili radili s njim – sve je to potvrđivalo njegovu krivicu. A to prije svega u glavnoj optužbi za genocid, koju su se – pred kraj procesa – sudije Dermont Groome, Geoffrey Nice i drugi trudili da dokažu.



Sudsko vijeće je 16. juna 2004. godine, sa lordom Ian Bonomyjem na čelu, nasljednikom sudije Maya, zajedno sa sudijom O-Gon Kwonom i novim predsjednikom Sudskog vijeća Patrikom Robinsonom, predstavilo svoju odluku. Između ostalog, sudije su utvrdile da postoji dovoljno dokaza da Sudsko vijeće prihvati, izvan svake razumne sumnje, sljedeće:



1.Slobodan Milošević je zajedno sa vođama bosanskih Srba počinio zločinački poduhvat, s ciljem da uništi jedan dio bosanskih muslimana kao grupe.

2.U tu svrhu su činjene zločinačke radnje, uključujući genocid. Milošević je mogao pretpostaviti da će genocid biti posljedica tih zločina izvršenih nad jednim dijelom bosanskih muslimana kao grupe. Kao što se i desilo.

3.Izvršitelji ovog zločinačkog poduhvata su počinili genocid u Brčkom, Prijedoru, Sanskom Mostu, Srebrenici, Ključu i Bosanskom Novom.

4.Milošević je bio saučesnik i pomagač u počinjenim zločinima i izvršenju genocida, budući da je imao informacije o zločinačkom poduhvatu. Pružio je počiniocima značajnu pomoć i bio je svjestan da je cilj zločinačkog poduhvata uništavanje dijela bosanskih muslimana kao grupe.

5.Milošević je bio nadređen određenim zločinačkim grupama i znao je, ili je imao razloga da zna, da su te grupe imale namjeru da izvrše ili da su učestvovale u izvršenju genocida nad jednim dijelom bosanskih muslimana kao grupe, međutim nije preduzeo potrebne mjere da genocid spriječi, niti je kaznio počinioce.

6.Struktura srpskih napada, način na koji su izvršeni, njihov intenzitet, broj ubijenih muslimana u sedam pomenutih opština, zatvaranje muslimana, njihov nehumani tretman u koncentracionim logorima, eliminacija osoba ključnih za preživljavanje muslimana kao grupe, sve su to bili faktori koji su upućivali na genocid.



Sudsko vijeće je čak odbilo prijedlog da se Slobodan Milošević oslobodi dijelova optužbe koji su se odnosili na Kosovo i Hrvatsku. U jesen 2002. godine su Nice, Blewitt i drugi u Kancelariji tužioca pokušavali da nas ubijede da odustanemo od optužnice za genocid i insistirali da takvu odluku donesem ja kao tužioc, a ne Sudsko vijeće, kako bi Milošević izbjegao da odgovara za zločine počinjene u BiH. Međutim, na kraju su se dijelovi mozaika uklopili i pokazali njegovo saučesništvo. Da nismo tako postupili, da nismo pokazali volju i snagu da predstavimo direktne dokaze za genocid, kako bismo se opravdali pred preživjelim žrtvama genocida, među kojima su hiljade majki koje su izgubile svoje sinove, hiljade žena koje su izgubile svoje muževe, hiljade djece koja su izgubila svoje očeve? Tek nakon dvije godine smo postali svjesni stvarnog značaja tog fundamentalnog ispita.

Prevela sa talijanskog i priredila Azra Nuhefendić.

Izvor http://www.slobodnaevropa.org/content/Article/1109052.html

[markok]

Lov: Ja i ratni zločinci – Sedmi dio
__________________________________

05.05.2008

Zoran Đinđić je tvrdio da namjerava da eliminiše ološ. Rekao je da on i crnogorski lider Milo Đukanović nastoje da ponovo uspostave kontrolu države nad vojskom i policijom i da smijene nepodobne ljude s komandnih mjesta...

Ko treba da hapsi bjegunce? Vojska – država u državi. Đukanović neće da svjedoči. Đinđić bijesan zbog Lukića.


U Beogradu, nakon odlaska generalnog sekretara Ujedinjenih nacija (UN) Kofi Anana, imam jedno slobodno veče i odlučujem da ga iskoristim za susret sa vođama organizacije koja je, više nego bilo koja druga struktura, onemogućavala naše napore – Jugoslovenske vojske.


Za stolom su sjedili načelnik Generalštaba, general Branko Krga, koga je Vojislav Koštunica imenovao za vršioca dužnosti, general Zlatoje Terzić, odgovoran za rad Vojne komisije zadužene za saradnju sa Haškim sudom, general u penziji Radomior Gojović, dugogodišnji vojni tužilac, i predsjednik Vojnog suda general Aco Tomić, koji je bio na čelu Odjeljenja Generalštaba za bezbijednost, osoba čije je mišljenje Koštunica uvažavao i Mladićev anđeo-čuvar.

Generali o balkanskim hajducima
_________________________________


Visoki vladini funkcioneri su nas obavijestili da Jugoslovenska vojska, koja Mladića zapravo štiti, treba da obavi njegovo hapšenje, a ne civilna vlast. Polazeći od toga, direktno sam se obratila generalu Krgi. Dala sam mu kopiju optužnice protiv Mladića i rekla mu da želim jasan odgovor na dva pitanja:

* Šta je vojska uradila – ako je išta uradila – da otkrije gdje se Mladić nalazi?
* Da li ima namjeru da otkrije gdje se Mladić krije i da li će ga uhapsiti?


Od generala Jugoslovenske vojske – ljudi koji imaju svoje korijene u komunističkoj tradiciji – rijetko kada se može dobiti direktan odgovor. General Krga je svoj odgovor započeo opširnom lekcijom o strukturi Savezne Republike Jugoslavije i o autoritetu vojske baziranom na „uredbama poziva“. (Pri tom sam odlično znala da je Jugoslovenska vojska, zajedno sa obavještajnom službom, već dugo funkcionisala kao država u državi). General Krga je tvrdio da vojska ne štiti niti jednog optuženika, pa ni Mladića.


General Terzić je dodao da su optuženi bivši vojnici sada u nadležnosti civilnih vlasti. Tvrdio je da je Vojska sarađivala sa Haškim sudom dajući dozvolu generalima u penziji, Nebojši Pavkoviću, Aleksandru Vasiljeviću i drugima, da govore sa istražiteljima Suda, uz kritiku Vasiljevića što je govorio prije nego što je dobio dozvolu.


Rekla sam mu: „Generale, ministar unutrašnjih poslova Dušan Mihajlović nam je rekao da policija ne može da uhapsi Mladića jer je pod zaštitom Vojske Jugoslavije… Pouzdani izvori potvrđuju da Mladić redovno posjećuje vojne objekte, da ima specijalnu propusnicu… Čak nam je i Pavković potvrdio da se Mladić liječio u Vojnoj bolnici i da je povremeno boravio u kući jednog generala u penziji“.


Krga i Tomić nisu odustajali od svojih izmišljotina. Pitala sam Krgu da li negira da je Mladić večerao u poznatom beogradskom restoranu „Milošev konak“ isto veče kada sam ja bila u posjeti Beogradu. Vojni tužilac Gojović je govorio o navodno stotinama godina staroj tradiciji balkanskih hajduka da se kriju u planinama i dodao da se Mladić, uz pomoć naroda, može da skriva jako dugo.


Na pitanje gospodina Patricka Lopez-Terresa da li Vojska i dalje isplaćuje penzije bjeguncima, i to iz vojnog penzionog fonda, Terzić i Gojković su odgovorili da takva informacija ne bi pomogla otkrivanju skloništa bjegunaca, jer se penzije isplaćuju preko štednih knjižica, sa kojih novac može podići svako ko ima za to punomoć. A da Mladić, kao ni Pandurević, koji je optužen u vezi sa Srebrenicom, nisu penzioneri Jugoslovenske vojske, već generali u penziji Vojske bosanskih Srba. Lopez-Terres im je pokazao kopije zvaničnog odgovora Vojske i Ministarstva inostranih poslova Haškom sudu, sa detaljima o isplaćivanju penzije Pandureviću.


Terzić je negirao da je Pandurević bio instruktor na Vojnoj akademiji. Htio je da vjerujemo kako je tamo samo studirao. Izgleda da generali nisu u stanju da razluče svijet fakata i dokazanih činjenica od imaginarnog svijeta u kojem žive.


Počeli su da se žale zbog visokih troškova koje imaju pri odgovaranju na zahtjeve Suda, kao što je fotokopiranje dokumenta i tako dalje. Žao mi je što taj razgovor nije bio snimljen, kako bi svi u Jugoslaviji mogli da čuju kako se visoke vojne starješine žale na cijene fotokopiranja.

Vodite Šešelja i ne vraćajte nam ga
_________________________________


Krajem februara 2003. godine sam posjetila državnu zajednicu Srbiju i Crnu Goru, koja je naslijedila Saveznu Republiku Jugoslaviju. Sa sobom sam donijela informaciju, koju sam dobila od američke tajne službe, da je general Krga – još uvijek vršilac dužnosti načelnika Generalštaba – priznao da Ratko Mladić živi u Srbiji, pod zaštitom bivših članova Generalštaba, da ima pristup u sve vojne objekte i da je predsjednik Koštunica o svemu odlično obaviješten.


Prvo posjećujem manju, nezadovoljnu, članicu nove unije država – Crnu Goru, s namjerom da ubijedim Milu Đukanovića da svjedoči protiv Miloševića, čovjeka koji ga je, na početku karijere, doveo na vlast. Đukanović mi se požalio kako Koštunica i Vojska onemogućavaju reforme u Crnoj Gori i blokiraju saradnju Crne Gore sa Sudom. Izrazio je bojazan da će posljedice nesaradnje Srbije sa Sudom snositi Crna Gora. Stavio mi je do znanja da državna zajednica neće dugo trajati jer, kako je rekao, „Crna Gora ne želi da bude talac Srbije“.


Odbio je da svjedoči protiv Miloševića. „Milošević mi nikada nije dozvolio da mu se previše približim,“ tvrdio je Đukanović. „Nikada mi nije do kraja vjerovao. Samo je nekoliko osoba iz Beograda uključio u svoje projekte.“ Smatrao je da bi njegovo svjedočenje prouzrokovalo probleme Crnoj Gori.


Crnogorske vlasti su negirale tvrdnje Dušana Mihajlovića da se haški bjegunci Karadžić i Mladić nalaze u Crnoj Gori. Lideri iz Podgorice su tvrdili da „neko“ pokušava da svali krivicu na Crnogorce i uvjeravali nas da su granični prelazi i mjesta gdje bi bjegunci mogli biti pod kontrolom policije i tajne službe. Žalili su se kako strane tajne službe, konkretno američka i francuska, s njima ne sarađuju.


Nekoliko dana prije našeg susreta 17. februara 2003. godine, Zoran Đinđić je igrao fudbal i povrijedio nogu. Došao mi je u susret pomažući se štakama. Noga mu je bila u gipsu.


Rekao je: „Što se tiče Šešelja, imam samo jedan zahtjev – vodite ga i ne vraćajte nam ga.“


Informisao me je kako gorštaci nastavljaju da pomažu Karadžiću, uz granicu između Crne Gore i Bosne i Hercegovine, da se priča da se Mladić krije negdje uz srpsko-bosansku granicu, prema Romaniji i da vlasti i dalje pokušavaju da ga ubijede da se dobrovoljno preda.


Tvrdio je da glasine o tome kako general Perišić ima kontakte sa Mladićem nisu tačne. Rekao mi je kako ga je „jedan prijatelj“ obavijestio da je Mladić okružen i da je vjerovatno talac onih koji ga kao štite, a u stvari bi ga ubili kada bi odlučio da se preda. „To su bolesni ljudi,“ tvrdio je Đinđić, „povezani sa kriminalcima i bliski sa nekim policijskim i vojnim oficirima“.


„Jedna prijateljska tajna služba nam je dala podatke o tome gdje se Mladić krije, sa snimcima iz vazduha, ali to nije urodilo plodom. Policija tvrdi da u posljednjih deset dana drži pod kontrolom Mladićevu ženu i sina, kao i njihov stan, ali sve bez uspjeha,“ rekao je Đinđić i požalio se da mu policija nikada nije dala precizne podatke o Mladiću.

Đinđićev tal sa Lukićem
___________________________


Obavijestila sam ga da će među okrivljenima biti i Sreten Lukić, komandant policije koja je operirala na Kosovu, a koji je kasnije odigrao važnu ulogu u svrgavanju i hapšenju Miloševića. Đinđić je bio bijesan. Upozorio me je da te optužbe mogu prouzrokovati velike političke probleme i tražio da odgodimo objavljivanje optužnica. Ja sam to odbila.


„Kosovo je veliki problem za moju zemlju,“ rekao je Đinđić. „Iz dana u dan Kosovo polako ide prema nezavisnosti. A međunarodna zajednica pritišće Srbiju da takvo stanje, ne samo da to prihvati, već i da nastavi da se brine o Kosovu, da ta provincija i dalje zavisi od pomoći Srbije, da i dalje bude na budžetu Srbije. Niko u Srbiji nije spreman da otvoreno govori o takvom rješenju,“ rekao je premijer.


Bio je čvrst u svom stavu: „Vlada će reagovati na svaku optužbu baziranu na direktnoj komandnoj dogovornosti, odnosno na direktnim nalozima za izvršenje ratnih zločina. Međutim, neće prihvatiti optužbe protiv ljudi kao što je Lukić.“


Kada su im u oktobru 2000. godine pomogli u svrgavanju Miloševića, Đinđić i drugi opozicioni političari su napravili dogovor sa Lukićem i drugim oficirima vojske, policije i tajnih službi, koji su, podstaknuti vezama sa kriminalcima, koje su razvili tokom Miloševićevog režima i u doba rata u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu, razvili podzemnu polu-ilegalnu mrežu.


Đinđić je tvrdio da namjerava da eliminiše ološ. Rekao je da on i crnogorski lider Đukanović nastoje da ponovo uspostave kontrolu države nad vojskom i policijom i da smijene nepodobne ljude s komandnih mjesta: „Vojska je glavna prepreka reformama. Prvo su štitili socijalizam i Titovu Jugoslaviju, a sada štite sami sebe od bilo kakve reforme i civilne kontrole. Reforma će pomoći da se nastavi saradnja sa Sudom,“ rekao je Đinđić.


Obavijestio me je da priprema napad na mrežu organizovanog kriminala i vojske i policije, kao i da je otpustio zamjenika šefa tajne službe jer nije pružio nikakve informacije o Mladiću.

Prevela sa talijanskog i priredila Azra Nuhefendić.

Izvor http://www.slobodnaevropa.org/content/Article/1109390.html

[markok]

Lov: Ja i ratni zločinci – Osmi dio
________________________________

06.05.2008

Suđenje Miloševiću, svjedoci: Ashdown, Plavšić, Lilić
______________________________________________



Prvi svjedoci optužbe bile su žrtve zločina počinjenih na Kosovu od strane srpskih paravojnih jedinica, policije i dijela Jugoslovenske vojske. To je, kao što sam predvidjela, bila taktička greška. Prije svega je bilo veliko gubljenje vremena i – još gore – u slučaju koji je bio označen za „proces stoljeća“ nije ispunilo očekivanja. U cijelome svijetu, a Srbiji naročito, ljudi su očekivali da vide Slobodana Miloševića, najodgovornijeg za razaranje Jugoslavije, kako se suočava sa svjedocima jednakog ranga – sa diplomatima, međunarodnim pregovaračima i prije svega onima koji su bili njegovi štićenici i saradnici, a sada su spremni da svjedoče protiv njega. Međutim, svjedoci koji su se na početku procesa pojavljivali pred Sudom bile su žrtve – seljaci ili radnici; neki tako slabo pripremljeni ili čak potpuno dezorijentisani izvan svojih sela da nisu imali pojma kako da odgovore na Miloševićeve prijetnje i optužbe koje je on predstavljao kao „kontra-ispitivanje“. Ubrzo su oni koji su najviše željeli da vide suđenje – narod Srbije i Kosova – promijenili TV kanal. Novinari su odustajali od izvještavanja sa suđenja i davali prednost drugim vijestima. A u svijetu, nakon 11. septembra, pažnja se usmjerila prema sasvim drugim temama.



Najzad, 15. marta, Milošević se našao oči u oči sa jakim svjedokom – lordom Paddy Ashdownom, koji je bio uključen u mirovne inicijative u bivšoj Jugoslaviji. Ashdown je posvjedočio je kako mu je Franjo Tuđman pokazao skicu karte na kojoj su Srbija i Hrvatska bile uvećane za teritorije otete Bosni. Opisao je scenu masakra na Kosovu i dao osnovne dokaze o strukturi i prirodi oružanog sukoba na Kosovu 1998. godine:



„Ono što smo vidjeli, bio je cijeli jedan predio zapaljenih sela, čule su se eksplozije... Rekao sam Miloševiću da se ono što sam vidio može definisati samo kao napad Jugoslovenske vojske... kao zločin koji ima za cilj da kazni i natjera u bijeg nevine civile... kao kontraproduktivna akcija, suprotna međunarodnom pravu. Milošević je negirao da su se ti napadi desili, a ja sam mu odgovorio da sam lično vidio šta se dogodilo“, rekao je Ashdown.



Znamo pouzdano da je Koštunica lično ubijedio najmanje jednog ključnog svjedoka da ne razgovara sa našim timom – Zorana Lilića, bivšeg predsjednika Jugoslavije i jednog od članova svemoćnog Vrhovnog savjeta odbrane. Takođe sam ubijeđena da su i drugi svjedoci bili podvrgnuti sličnom pritisku.


Nagovaranja oko izručenja Mladića
________________________________


Moji napori da pronađem svjedoke i da dobijem pristup važnim dokumentima su išli paralelno sa kampanjom pritiska na Srbiju da uhapsi i izruči Sudu Ratka Mladića i Radovana Karadžića. Zahtijevala sam rezultate odmah, ne za mjesec ili godinu. Za vrijeme jednog susreta u Hagu, pripadnici tajne službe jedne prijateljske zemlje su mi javili da je Srbija spremna da izruči Mladića, ali pod uslovom da se zauzvrat nađe kompromis i dogovor o zaštiti generala Pavkovića, te da se Srbiji omogući ulazak u NATO i Evropsku uniju. U toku susreta predstavnika Suda u Beogradu, srpski ministar unutrašnjih poslova Dušan Mihajlović je potvrdio da je Mladićevo izručenje Haškom tribunalu moguće, ali da „ja znam šta su uslovi za to i na koji način je tako nešto izvodljivo“.



Nekoliko sedmica kasnije, Đinđić je obavijestio Sudsko vijeće da je podržao izručenje Mladića, ali, da bi se to realizovalo, potrebno je da Koštunica da odobrenje Pavkoviću. Nedjelju dana kasnije, 28. februara 2002. godine, Mladić je i zvanično otpušten iz aktivne službe Vojske Jugoslavije, uz značajnu otpremninu. A sedam dana nakon toga, Đinđić nas je obavijestio da je Mladić pobjegao u Bosnu.



Dana 28. aprila sam se u Beogradu ponovo susrela sa ministrom pravde Savom Markovićem, ministrom inostranih poslova Goranom Svilanovićem i ministrom unutrašnjih poslova Dušanom Mihajlovićem. Jedini rezultat tog razgovora je bio da zvaničnici, naravno, „ne znaju“ gdje se Mladić nalazi. Bilo mi je jasno da ništa nećemo postići sve dok neko u Beogradu, pored Zorana Đinđića i njegovih saradnika, ne pokaže volju za saradnjom.



Sa mojim saradnikom, Antonom Nikiforovom, sam posjetila Zorana Đinđića u njegovoj kancelariji. Tu me je u fotelji, obučen u civilno odijelo, čekao general Perišić. To je trebao biti tajni susret. Đinđić ga je organizovao u nadi da ćemo uspjeti da ubijedimo Perišića da svjedoči protiv Miloševića:



„Samo jednu stvar želim od vas“, rekla sam, „da pred Sudom kažete istinu“. Perišić je bio vidljivo nervozan, govorio je polako, bez emocija, ali sa proračunatim ponašanjem jednog generala. Negirao je da je bio uključen u događaje u Hrvatskoj 1991. godine. Rekao je da bi svjedočio u odbranu Miloševića za rat u Bosni, jer je – po njegovom mišljenju – „Milošević bio mnogo oštriji prema bosanskim Srbima nego prema bosanskim Muslimanima i Hrvatima“. Tvrdio je da ne zna ništa o zbivanjima na Kosovu. Rekao je da je spreman da svjedoči u procesu protiv Miloševića zbog „onoga što je uradio Srbima“, ali pred sudom u Srbiji. O svom hapšenju je rekao da se radilo o političkom potezu Koštuničinih ljudi i dijela Jugoslovenske vojske, koji su „istog kova kao i Milošević“.



Sljedeći tajni susret se odigrao u istoj kancelariji, ovaj put sa generalom Pavkovićem. Za njega sam imala tri pitanja:


- Gdje je Ratko Mladić?

- Da li je spreman da bude ispitivan i da svjedoči pred Sudom?

- Da li hoće da svjedoči protiv Miloševića?


O Mladiću mi je ponovio već poznato. Tvrdio je da je, čim je postao šef Generalštaba, naredio Mladiću da se ne pojavljuje u javnosti i da mu je oduzeo specijalnu propusnicu koja je Mladiću omogućavala neograničen pristup svim vojni objektima. I Pavković je bio jedan od mnogih koji su pristali da budu ispitivani samo da bi utvrdili da li su i oni na listi optuženih i kakve dokaze imamo protiv njega. Bio je spreman da odgovori na sva pitanja u vezi sa optužbom protiv Miloševića za Kosovo, ali je oklijevao da se pojavi kao svjedok na suđenju. Pravdao se time da vjerovatno ne bi bio dobar svjedok, jer bi „više govorio u odbranu Miloševića“. Dok sam s njim razgovarala, prisjetila sam se uloge koju je imao u protjerivanju kosovskih Albanaca 1991. godine. U svoj blok sam zabilježila: „Pavković – optužiti“.


Pripreme za Lilićevo svjedočenje
____________________________


Kasnije, iste večeri, susrela sam se sa još jednim potencijalnim svjedokom, čovjekom koga je Koštunica ubjeđivao da ne sarađuje sa nama, Zoranom Lilićem. Zahvaljujući Liliću, javni tužilac je došao do važnih dokumenta, koji su omogućili Sudskom vijeću da direktno optuže Slobodana Miloševića, a time i Jugoslaviju, za rat u Bosni I Hercegovini.



Zoran Lilić je tvrdio da je spreman svjedočiti. Hvalio je članove Kancelarije tužioca, uključujući i Geoffryja Nicea. Hvalio je njihovu profesionalnost i poštenje. Tražio je zaštitu za sebe i svoju porodicu, da najmanje deset dana prije pojavljivanja na Sudu bude obaviješten o tome, te da Sud zvanično zatraži dozvolu od srpske Vlade za njegovo svjedočenje.



U narednim susretima sa osobljem Suda, Lilić otkriva da postoji zapisnik sa sjednice Vrhovnog savjeta odbrane. Nekoliko sedmica kasnije, analitičarke koje su radile na slučaju, Nina Tromp, Julija Bogoeva i Aleksandra Milenov, otkrivaju da se među dokumentima Vrhovnog savjeta odbrane nalaze, ne samo zapisnici sastanaka, već i kompletni stenogrami pojedinih sjednica. Radilo se o dokazima potencijalno visokog nivoa, koji su obećavali otkrivanje povezanosti između Beograda i događaja u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Međutim, prvo je bilo potrebno do tih dokumenata doći. Za nekoliko sedmica, Sud je dostavio zvaničan zahtjev za pomoć, tražeći od beogradskih vlasti pristup tim dokumentima. Takođe smo zahtijevali da se dozvoli Zoranu Liliću da svjedoči, čovjeku koji je bio prisutan Miloševićevim razgovorima sa komandantima Vojske i tajnih službi. Znali smo da nam vlasti u Beogradu neće tako lako omogućiti pristup dokumentima koji mogu otkriti informacije koje nisu bile pogodne za Jugoslaviju i koje bi mogle poslužiti u procesu pred Međunarodnim sudom pravde, koji se tada pripremao.



Na kraju našeg razgovora Lilić nam je rekao kako se sprema da napiše knjigu o Miloševiću i njegovoj ženi Mirjani Marković, koja je tada već bila pobjegla u Rusiju. U Srbiji je za njom bila izdata potjernica zbog navodnog bavljenja kriminalnim radnjama. Lilić je tvrdio da Koštunica nastavlja da vodi Miloševićevu politiku, da je „samo pakovanje drugačije“, a da Đinđić nije učinio ništa konkretno da ukloni i izoluje kriminalce koji su ostali još iz doba Miloševića. Zbog toga su se, pojasnio je Lilić, mnoge osobe – među kojima i njegovi prijatelji – bojale da svjedoče i da sarađuju sa Sudom. „Ovi kriminalci“, upozorio je, „predstavljaju glavnu opasnost za svakog ko i razmišlja o tome da sarađuje sa Sudom“.



Tokom razgovora koji smo vodili 19. jula, Zoran Đinđić je pokušavao da me ohrabri: „Situacija je mnogo bolja nego što izvana izgleda“. Međutim, odmah nakon toga je dao procjenu koja je ulijevala malo nade da će Koštunica i njegova vojska biti spremni da sarađuju: „Koštunica ima svoje ljude u Vojsci“, rekao je Đinđić i dodao da se načelnik Generalštaba Pavković boji Suda, a da tajna služba sabotira rad sudskih vlasti. „Pregovara sa Mladićem preko Ace Tomića, objasnio je Đinđić, misleći na generala koji je bio šef Informativne službe Vojske Jugoslavije. Govorio je o ratovima sa sociološkog stanovišta: „Masovna ubistva nisu bila sistematska, kao u vrijeme Hitlera, kada su hiljade psihopata bile spremne da ubijaju za par maraka… Rat je jedan veliki zločin sačinjen od hiljade malih zločina… Milošević je htio da očisti Kosovo od Albanaca, međutim nije bilo direktnog naloga da se ubija, već samo da se uradi ono što je neophodno uraditi… Narod ne želi da se sjeća. Počeli su vjerovati u vlastite laži... Možemo se jedino nadati da ćemo uhvatiti nekih 60 ili 70 zločinaca, a na slobodi će ostati hiljade ubica. Međutim, to je sve što možemo uraditi. Milošević je potpirio mržnju nagomilanu tokom 500 godina… Još uvijek se osjeća jedna veoma negativa energija“.


O Biljani
_____________

Biljana Plavšić je 2. oktobra 2002. godine priznala krivicu. To je mogla biti jedna izvanredna prilika. Sud je Plavšićku optužio za genocid, za zločine protiv čovječnosti i za ratne zločine. Bila je bliska saradnica Radovana Karadžića i Momčila Krajišnika. Učestvovala je, na najvišem nivou, u komadanju Bosne i Hercegovine i u realizaciji etničkog čišćenja. Bila je prisutna na sastancima sa Miloševićem, Karadžićem i Mladićem. Imala je priliku da sazna detalje o saradnji i vezama Miloševića i vođa bosanskih Srba. Htjela sam da bude ključni svjedok u procesu protiv Miloševića, Krajišnika i Karadžiću, kao i protiv drugih optuženih. Međutim, od toga nije bilo ništa.



U strogom tvidovom kostimu, kao neka britanska gospođa, Biljana Plavšić me je prvo informisala da je diplomirala biologiju, a onda mi je tumačila superiornost srpskog naroda. Njene tvrdnje su mi bile odvratne, tako da sam prekinula naš razgovor. Tada sam odlučila da za nju tražim kaznu doživotnog zatvora.



Međutim, imala sam utisak da je moj lični kontakt sa Plavšićevom, uprkos njenim nebulozama o superiornosti srpskog naroda, bio srdačan i da bih mogla da joj vjerujem. Nakon što su na zasjedanju Suda predložili kaznu, ona se ustala i pročitala svoju izjavu punu riječi „mea culpa“ (moja krivica), ali bez uvjerljivih detalja. Slušala sam njene riječi i zaključila da zapravo nije rekla ništa. Na kraju je javni tužilac tražio kaznu od 25 godina zatvora, a kada ju je Sudsko vijeće osudilo na 11 godina zatvora, protestovala je.



Javni tužilac ju je u nastavku suđenja pozvao da svjedoči protiv Momčila Krajišnika, vjerovatno treće osobe po važnosti u dijelovima BiH koji su bili pod kontrolom Karadžića i Mladića. Odbila je. Dermont Groome je insistirao da se Plavšićevu prisili da svjedoči protiv Miloševića. Poslala sam ga, zajedno sa šefom istražiteljskog tima za BiH Bernie O’Donnellom, u švedski zatvor u kojem je Plavšićeva izdržavala kaznu. Negirala je da je upoznata sa bilo kakvim zločinima. Davala je neutralne izjave, koje su u suštini značile da prihvata moralnu, ali da odbija bilo kakvu pravnu odgovornost Srba za zločine počinjene u Bosni i Hercegovini. Tražila sam da je dovedu u Hag, da bi je ispitao Dermont Groome, u mojoj kancelariji. Međutim, porekla je čak i svoju krivicu koju je već bila priznala pred Sudom, protestovala je i tvrdila da je nevina. Rekla sam joj: „Ako je tako, onda vas je advokat pogrešno savjetovao da priznate krivicu“. Time što je govorila je kršila dogovor koji je napravila sa Sudom. Tražila sam da se Sudskom vijeću saopšti ono što tvrdi gospođa Plavšić i da se Sudu podnese zahtjev za obnovu procesa protiv nje. Međutim, moji zamjenici – starije sudije – su rekli da je to nemoguće: „Ono što je urađeno, urađeno je“.

Prevela sa talijanskog i priredila Azra Nuhefendić.

Izvor http://www.slobodnaevropa.org/content/Article/1109510.html

[markok]

Lov: Ja i ratni zločinci – Deveti dio
_________________________________

13.05.2008

Ubistvo Zorana Đinđića
________________________
_________________________

Upozorila sam Zorana Đinđića da bude oprezan. Dala sam mu jedan interni izvještaj Suda – dva lista – u kojem se govorilo o planiranju njegovog ubistva. Dokument su sačinile osobe koje su u Beogradu bile „moje uši i oči“. Tu je bio i spisak osoba koje su radile na njegovom ubistvu.


„Za ovo znam“, rekao je Zoran smijući se. „Ne žele da napravim reforme. Ali nemoj paničiti, biću oprezan“.

„Slušaj“, rekla sam mu, „nemoj to da potcjenjuješ. Te prijetnje bi trebao da shvatiš ozbiljno. Iskustvo mi govori da čovjek nikada ne može biti siguran. Mnogo toga može biti izmišljeno, ali u svemu tome može biti i istine“.


Četiri dana kasnije, na Zorana Đinđića je izvršen bezuspješan atentat. Plaćeni ubica je inscenirao sudar kamiona i premijerovog auta. Međutim, 12. marta 2003. godine, nekoliko minuta nakon podneva, u jednoj kući nasuprot zgrade Vlade Srbije, dvije ruke su uperile cijev snajperske puške u kičmu Zorana Đinđića i jedan prst je potegao obarač…


Bila sam u kancelariji kada mi je moj pomoćnik Anton Nikiforov saopštio vijest da su na Đinđića pucali. Malo kasnije, saznali smo da je podlegao. Bio je to šok, ali ne i iznenađenje. I nije me toliko pogodilo kao ubistvo Falconea (italijanski sudac kojeg je ubila mafija). Falcone je bio kolega iz istog tima. Đinđić je bio jedini srpski političar koji je svjesno prihvatio rizik saradnje za Sudom. On je bio taj koji nam je otkrio vijesti o leševima Albanca sa Kosova zakopanim u masovnoj grobnici u vojnoj bazi kod Beograda. Radio je na tome da se započne dobrovoljna predaja optuženika Sudu. Za mene je Đinđić zauvijek ostao čovjek s kojim sam pregovarala, čovjek na kojeg sam morala vršiti pritisak da bih postigla hapšenja ili predaju dokumenta.


Željela sam prisustvovati njegovoj sahrani. Htjela sam mu odati poštu, kao i hiljade drugih koji su došli da ga posljednji put pozdrave. Tim činom sam željela demonstrirati odvratnost koju sam osjećala prema mafiji koja je uništavala Srbiju, njenu ekonomiju, vladine institucije i prije svega organe sigurnosti. Svilanović je bio prvi koji mi je savjetovao da ne idem na sahranu. Moje prisustvo na sahrani bi, po njemu, bilo provokacija i dodatno komplikovalo buduću saradnju sa Sudom. Otpravniku poslova Švajcarske u Beogradu Jean-Daniel Ruschu je rekao da je moja želja da prisustvujem pogrebu ciničan pokušaj da privučem pažnju medija. To me je uvrijedilo. Telefonirala sam ministru unutrašnjih poslova Dušanu Mihajloviću i on me je pozvao na sahranu. Međutim, odmah zatim, Beograd me je obavijestio da porodica Đinđić ne želi moje prisustvo. Nisam mogla da vjerujem. Moj pomoćnik Anton Nikiforov se povezao sa Zoranovom ženom Ružicom i ona mi je rekla, u ime porodice, da bi, naprotiv, moje prisustvo na sahrani cijenila. Nakon toga, Mihajlović je tvrdio da je „cijela vlada odlučila da me isključi iz ceremonije“. Svilanović me je upozorio da bih na bilo kojoj srpskoj granici bila tretirana kao nepoželjna osoba.

Izgleda da su Svilanović i drugi u Beogradu procijenili da mogu iskoristiti ubistvo premijera da opravdaju izostanak saradnje Srbije sa Sudom, tvrdeći da je Đinđić ubijen zato što je sarađivao. Međutim, ta tvrdnja je smiješna.

Motivi Zoranovih ubica su bili jasni. Oni su prije svega htjeli da zadrže privilegovane pozicije zahvaljujući kojima su mogli da se nekažnjeno posvete svojim kriminalnim aktivnostima. Atentat su izvršili pripadnici „Crvenih beretki“. Ta vojna jedinica je okupljala ljude, izabrane od strane Miloševićevih tajnih službi, koji su počinili mnoge zločine u Hrvatskoj, koji su učestvovali u genocidu u Bosni i Hercegovini i masakrima civila na Kosovu, a koji su paradirali ulicama Beograda kao heroji. Ti isti ljudi su bili dio mafijaške mreže, koja se bavila ucjenama, iznudama, prisiljavanjem na prostituciju, trgovinom narkoticima, oružjem, koja je organizovala plaćena ubistva i slične aktivnosti, iz kojih su razni kriminalci izvlačili profit. Njihov komandant je bio Milorad Ulemek Luković, zvani Legija, dezerter iz Legije stranaca. Upravo on je organizovao atentat na Đinđića. U godinama prije pada Miloševića, Legijini šefovi su bili Frenki Simatović i Jovica Stanišić, jedni od glavnih aktera užasnog nasilja koje je imalo za cilj stvaranje velike Srbije.


Nakon Đinđićevog ubistva, srpske vlasti su pokrenule masivnu akciju protiv organizovanog kriminala, koja je nosila naziv „Sablja“. Rezultirala je stotinama uhapšenih i osvjetljavanjem mnoštva neriješenih zločina, između ostalog i veze između grupe izvršilaca atentata na političare i Miloševića, njegove supruge i drugih aktera njegovog režima.


Cjenkanje sa generalima
_________________________

Dana 12. aprila 2003. godine ministar vanjskih poslova Goran Svilanović i ministar unutrašnjih poslova Dušan Mihajlović – čovjek kojem više nisam vjerovala – tajno su doputovali u Hag. Sreli smo se kasno popodne u rezidenciji srpske ambasadorke. Govorili su o „međusobnoj pomoći“, „zajedničkom interesu“, „saradnji“… Nisam bila iznenađena njihovom retorikom. Svilanović je tvrdio da je neophodno utvrditi zajedničke interese Kancelarije tužilaštva i beogradskih vlasti. Tražio je pomoć Suda, uz konstataciju da je došao trenutak da se postigne dogovor o optuženim osobama visokog ranga. Ambasadorka lično nas je služila sokovima i kafom. Očigledno nije htjela da osoblje čuje naš razgovor.


Nakon malo oklijevanja, pristala sam da otkrijem imena osoba za koje smo pripremali optužbe. Radilo se o generalima Pavkoviću, Đorđeviću, Lazareviću i Lukiću za Kosovo, Goranu Hadžiću za Hrvatsku, kao i Jovici Stanišiću, Frenkiju Simatoviću i generalu Perišiću za Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Obavijestila sam ih i o tome da je istražiteljski tim sastavio i listu tzv. „drugorazrednih“ optuženika.

Svilanović je tražio da se sa liste isključe Lukić, Pavković, Lazarević i Perišić i da se procesuiraju u Srbiji. Pitala sam Svilanovića da li to znači da zapravo traži da te osobe ne budu kažnjene. Odgovorio mi je potvrdno, uz objašnjenje da Beograd o izručenju Lukića i Lazarevića neće ni diskutovati, kao i da je važno izostaviti Pavkovića jer bio on obezbijedio podršku vojske. Bilo mi je jasno da je ono što je ove ministre motivisalo da sačuvaju Lukića, Pavkovića, Lazarevića i druge zapravo bila politička računica. Generali su vjerovatno učestvovali u operaciji „Sablja“.


Strah od vojske
__________________

U jednom trenutku je ministar Svilanović skrenuo razgovor sa generala. Saopštio mi je da Vlada namjerava Hagu da izruči dvije ključne osobe, ljude koji su godinama davali naređenja Lukiću i „Crvenim beretkama“ –Frenkija Simatovića i Jovicu Stanišića. Obojica su bili uhapšeni u operaciji „Sablja“. „Ne možemo ih dugo držati“, objašnjavao je Svilanović podstičući nas da ih optužimo. „Ubrzajte proceduru, pa da ih pošaljemo u Hag“. Svilanović nam je dalje pojasnio da će Skupština uskoro usvojiti Zakon o saradnji sa Sudom i da će član Zakona koji zabranjuje hapšenje i izručenje optuženih proglasiti nevažećim. Prihvatila sam da ubrzam proceduru kompletiranja optužbe protiv Stanišića i Simatovića, ali sam odbila da odustanem od optužbe protiv generala. I Đinđićev nasljednik, novi predsjednik Vlade Zoran Živković je tražio da se ne podižu optužnice protiv generala Perišića, Pavkovića, Lazarevića i Lukića, uz objašnjenje da bi to ugrozilo stabilnost države.


„To nije moguće“, objasnila sam. „Ne mogu obećati da ćemo odustati od optužbi protiv bilo koga, pa ni protiv ove četvorice“.


Chirac i francuski piloti
_______________________

Karadžić i Mladić nisu prestali da budu u centru pažnje ni u ljeto 2003. godine. U Parizu sam se 25. juna sastala sa predsjednikom
Jacquesom Chiracom, u njegovoj kancelariji. Prilikom našeg prethodnog susreta predsjednik Chirac mi je citirao ruskog predsjednika Jeljcina, koji mu je saopštio da Rusija neće dozvoliti da Sud uhapsi Radovana Karadžića. Takođe mu je rekao da je Karadžiću savjetovao da napusti Srbiju i da se sakrije u Bjelorusiji. „Spreman sam da ga izvučem iz Srbije i helikopterom“, rekao mu je Jeljcin.

Ovoga puta sam u francuskom predsjedniku donijela na uvid delikatne dokumente i zamolila ga za komentar. Nisam, međutim, željela da ga dovedem u situaciju da reaguje u prisustvu mojih saradnika. Ti dokumenti su do tada bili tajni. Tužilaštvo je, međutim, imalo namjeru da ih predoči Slobodanu Miloševiću, jer su sudije koje prate suđenje ocijenile da njihov sadržaj može ići Miloševiću u korist. On i njegov tim branilaca bi te dokumente sigurno uvrstili u njegovu odbranu i na taj način ih učinili javnim. Meni je bio cilj da Chiracu učinim uslugu pokazujući mu te dokumente unaprijed. Radilo se o stenogramskim bilješkama razgovora između tadašnjeg predsjednika Srbije Zorana Lilića i generala Momčila Perišića, tada komandanta Jugoslovenske vojske.

Razgovor je vođen 10. decembra 1995. godine, dva dana nakon što su Srbi oslobodili francuske pilote. Ono što je u tom razgovoru govorio Perišić odnosilo se na optužbu protiv Mladića:

Perišić: Važno je da (Mladiću) skinemo taj teret (Suda). Razumiješ šta hožu da kažem?

Lilić: Dobro, dođavola, svi su mu to obećali.

Perišić: Čuješ šta se govori. Ako odmah odustanu od optužbe protiv njega, nema problema. Spreman je da riješi problem odmah. Rekao sam mu…

Lilić: Moja i tvoja riječ nisu dovoljne. A riječ Chiraca i Slobodana Miloševića?

Perišić: Da, to je dobro. Ja ću prekontrolisati…


Pitala sam Chiraca da li je tačno to što se u tom dokumentu navodi – da je obećao da neće uhapsiti Mladića u zamjenu za pilote. Chirac ima dva iskrena oka, koja žene obožavaju. Priznao je da je razgovarao sa Miloševićem o oslobađanju pilota, ali je negirao da je postignut bilo kakav dogovor, a ponajmanje onaj koji bi Mladiću, čovjeku optuženom za masakr osam hiljada mladića i muškaraca u Srebrenici, garantovao imunitet.

„Kako bih mogao uraditi tako nešto?“, postavio je retoričko pitanje.

Objasnio mi je da Francuska nije ni bila u prilici da ponudi imunitet Mladiću, jer su u Bosni i Hercegovini, nakon Dejtonskog sporazuma, trebale da budu NATO snage, a ne Francuska. Međutim, aluzija na eventualni dogovor sa Mladićem je Chiraca prilično zaintrigirala. I kao da je želio da pokaže da o nikakvom dogovoru ne može biti ni riječi, telefonirao je komandantu Francuske vojske:


„Generale, Mladić je još uvijek na slobodi. To je nedopustivo! Treba ga odmah uhapsiti!“ Naredio je istragu na jednom određenom mjestu.
Nakon te posjete Elisejskoj palati, hitno se vraćam u Hag, puna nade koju mi je ulio Chiracov ton, ubjedljivost njegovih riječi, naređenja i uputsva koja je dao... Bila sam sigurna sam će se Mladić naći u Hagu, možda čak i prije mene. Međutim, ono „Halo, generale“ je bilo samo „paravan za pasivnost“ na francuski način.

Prevela sa talijanskog i priredila Azra Nuhefendić.

Izvor http://www.slobodnaevropa.org/content/Article/1110590.html

[markok]

Lov: Ja i ratni zločinci – Deseti dio
_________________________________

16.05.2008

Prilikom susreta sa premijerom Zoranom Živkovićem pokazujem mu dosijee i predajem potvrde četiri nove optužbe – protiv generala Lukića, Pavkovića, Đorđevića i Lazarevića – za zločine počinjene u vrijeme masovnog etničkog čišćenja na Kosovu, za nasilno protjerivanje stotine hiljada civila pred očima televizijskih gledalaca širom svijeta. Tražila sam da Živković svojim potpisom primi k znanju optužbe i nalog za hapšenje generala. Živković je djelovao kao da će eksplodirati:


„Šta je to?“, pitao je praveći se da je iznenađen. „Nakon ovoga biće teško surađivati,“ rekao je.


Nakon toga je počeo da govori, na srpskom, tako brzo da moj prevodilac i pomoćnik, Rus, Nikiforov, nije stizao da prevodi. Živković je tvrdio da je Đinđić, ranije, sa mnom razjasnio probleme koji mogu iskrsnuti ukoliko se uhapsi Lukić, čovjek „broj jedan“ srpske policije, uključen mnoge delikatne operacije, uključujući i hapšenje Đinđićevih ubica. „Ukoliko se Lukić optuži, više niko u policiji neće htjeti da sarađuje sa Sudom“, kazao je Živković. Pokušavao je na sve moguće načine da izbjegne ono što je bilo neminovno – da potpiše te dokumente. Tvrdio je da je Savjet bezbjednosti Ujedinjenih nacija zainteresovan samo za Karadžića, Mladića i Gotovinu. Bunio se što nema optužnica protiv Albanaca krivih za zločine nad Srbima:


„Lukić može da uhapsi nas“ upozorio me je Živković, „ali ja njega hapsiti ne mogu… Ova optužba će da slijedeće sedmice pukne kao bomba… Ne dirajte Lukića.“


Informisala sam ga da je sudija optužnicu već potvrdio i da je ja ne mogu poništiti. „Vi niste neko ko samo uručuje dokumente“, odvratio mi je i dodao da ću uskoro morati da pregovaram sa novim premijerom jer on „nije tako lud da hapsi vlastitu policiju i da stavlja u opasnost svoj život i život svojih ljudi“.


„Ako je Lukić nevin, zašto ste Vi kao premijer tako prestravljeni?“, pitala sam ga i dodala da sam duboko razočarana njegovim ponašanjem. To je bio petak, obavijestila sam ga da će optužbe biti objavljenje u naredni ponedjeljak. Na kraju je Živković priznao da ga je dan ranije Svilanović obavijestio o optužbama i da je glumio iznenađenje. Odbio je da potpiše potvrdu o prijemu optužnica, tvrdeći da on za to nije ovlašten i poslao me nazad kod Svilanovića.


Napuštam zgradu Vlade i odlazim u rezidenciju švajcarskog ambasadora, gdje treba da se sastanem sa grupom diplomata akreditovanih u Beogradu. Prije toga sam, na moj zahtjev, obavila privatni razgovor sa američkim ambasadorom Williamom Montgomeryjem. Obavijestila sam ga o četiri nove optužbe i pitala ga za mišljenje da li da ih Sud drži u tajnosti. Po njegovom mišljenju je optužnice trebalo objaviti, jer će – kako je rekao – objavljivanje optužnica otkriti srpskom narodu ko su ljudi koji ih vode. „Vlada će svakako pasti“, rekao je. „Objavljivanje optužnica je neizbježno i može samo da pomogne“.


Prestravljeni premijer
_________________________

Nakon razgovora sa ambasadorima sam se nakratko susrela sa ministrom odbrane Borisom Tadićem. Bio je okamenjen od straha dok je pričao o reformi vojske. Tvrdio je da ne zna gdje je Mladić, niti da li mu i ko mu u vojsci pomaže. „Morate mi vjerovati“, rekao mi je. Nakon toga je potvrdio glasine da je Mladić ili u Bosni i Hercegovini ili Rusiji. Bio je izgubljen i obeshrabren. Tražio je da izbjegnem da kritikujem vojsku.


Nakon što je Boris Tadić otišao, došao je Svilanović. Rekao mi je da je Lukić odigrao glavnu ulogu u svim važnijim hapšenjima. Takođe me je upozorio da će podizanje optužnice protiv visokih oficira Pavkovića i Lazarevića otežati reformu vojske i saradnju sa Hagom. Nakon pauze dolazi potpredsjednik Vlade Čeda Jovanović, bliski saradnik Zorana Đinđića. Trudio se da mi objasni da niko u Vladi nema namjeru da onemogućava saradnju sa Sudom i da je jedini problem – vrijeme. Rekao mi je da je Vlada izložena užasnim pritiscima. „Koliko Vam je vremena potrebno“, pitala sam. Na to mi je Jovanović odgovorio da je „Vlada spremna da plati bilo kakvu cijenu samo da izbjegne suočavanje sa ove četiri optužnice“. Ponovo je intervenisao Svilanović tražeći da odustanemo od optužnica protiv ta četiri generala. Rekla sam mu da je to nemoguće. „Mogu ih držati u tajnosti, ali koliko dugo?“, zanimalo me je.


Sudija me je informisao da će optužnice objaviti narednog ponedjeljka. Prihvatio je da do tada ništa ne objavljuje. Svilanović je uzeo papire i potpisao potvrdu da je primio optužnice. Odmah nakon toga Svilanović je prestao da se kontroliše i rekao mi: „Htio bih da Vam kažem nešto lično. Vi nemate poštovanja prema nama“.

„O čemu to govorite?“, pitam.

„Vi ste povisili glas! Ja sam ministar inostranih poslova jedne suverene države, a Vi na mene dižete glas!“

„Vi ste me na to natjerali“, insistiram.


Nakon toga Svilanović počinje da me optužuje da sam onemogućila da se Milanu Milutinoviću (koji se predao 2003. godine, da bi se suočio sa optužbom zbog nasilja na Kosovu) odobri provizorna sloboda. Tvrdio je da sam sa prezirom odbacila garancije koje je Beograd bio predložio za Milutinovića. Detaljno i po ne znam koji put objašnjavam Svilanoviću poziciju Kancelarije tužioca u slučaju odobravanja provizorne slobode optuženima:


„Preporučujemo puštanje na privremenu slobodu optuženika koji čekaju presudu, ali samo onih koji su sarađivali sa Sudom“. Dodala sam da mi je žao ako se uvrijedio, kao i da naš dogovor da ne objavljujemo optužbe protiv generala više ne važi. „Bilo je dosta“, rekla sam svojim saradnicima, „idemo“. Uzimam moju Louis Vuitton tašnu, ustajem i idem prema vratima. Svilanović je bio u čudu. Moji pomoćnici su ostali da sjede. „Dakle, idemo li?“. Optužbe sa nalozima za hapšenje su ostali u kancelariji, da ih Svilanović svari…


U narednu srijedu, jedan beogradski dnevni list je objavio moj razgovor sa američkim ambasadorom Montgomeryjem, tako da je jedan dio građana Srbije, iako Srbiji novine čita prilično mali broj ljudi, saznao da su neki vojni čelnici optuženi i da ih Hag traži. Tada su Lukić, Đorđević, Lazaravić i Pavković zasigurno obaviješteni da su „haški bjegunci“. Pitala sam se kome je bilo u interesu da se objavi moj razgovor sa američkim ambasadorom. Švajcarskoj i njenom ambasadoru zasigurno ne. Ni ambasadoru Montgomeryju nije bilo u interesu da se ta vijest razglasi. Međutim, nešto kasnije, izjavljuje za novine kako sam se pokazala neosjetljivom za političku realnost u Srbiji, i to radeći upravo ono što mi je on savjetovao da uradim. Zaključila sam da više nije bilo smisla držati optužnice tajnim.


NATO, Amerika, Karadžić
_________________________

Prije nego što sam dala predstavku za skidanje pečata sa optužnica, telefonirao mi je – vjerovatno iz Vašingtona – ambasador Pierre Prosper iz Kancelarije američke Vlade za ratne zločine i tražio da ne objavljujem optužnice, jer je on tada pokušavao da postigne neku vrstu dogovora sa Srbima – predaja Mladića u zamjenu za to da četiri generala budu procesuirani u Beogradu. Prosper nije nikada obavijestio Tužilaštvo o tome da rade na postizanju takvog dogovora, nikad nas nije pitao za mišljenje i izgleda da mu nije ni palo na pamet da, radeći tako nešto, ustvari ugrožava nezavisnost Suda. Nakon toga sam otišla u Sjedinjene Američke Države, gdje sam u naredna četiri dana bila gost ambasadora Prospera i američke Vlade. Međutim, nisam htjela dozvoliti da se na mene vrši pritisak da povučem optužnice, tako da sam prije polaska poslala zahtjev za skidanje pečata sa optužnica.


Ambasador Prosper je odmah pokrenuo pitanje optužnica protiv četiri generala. Rekla sam mu da su Srbi za optužnice unaprijed znali i da je Beograd te ljude, optužene za masovno etničko čišćenje, koje se dogodilo ispred nosa Sjedinjenih Američkih Država i u vrijeme NATO bombardovanja, čak i odlikovao. Prosper mi je objasnio da Vašington vrši pritisak na Srbe da uhapse Mladića: „Želim da to pitanje bude riješeno do kraja godine“, rekao je. „Što se tiče Đorđevića, nema problema. Pavkovića bi trebali procesuirati Srbi. Međutim, Lukić i Lazarević su problem. Problem je u vremenu – moramo odgoditi skidanje pečata sa optužnica. To sabotira naše napore da se uhvati Mladić. Zar ne možete sačekati nekoliko mjeseci?“ „Političke razloge ne mogu da prihvatim“, odgovorila sam. „Optužnice smo držali ,u fioci‘ da bismo olakšali hapšenje generala, ali Srbi jednostavno neće da ih uhapse. Vlada je dopustila da se vijest o optužnicama objavi. Prema tome, nema više tajni“.


Čak me je i državni sekretar Colin Pawell podsjetio da su Živković i Svilanović obećali da će uhapsiti Mladića. Tražio je da uzmem u obzir političku situaciju u Srbiji i zahtijevao da privremeno odgodim objavljivanje optužnica. Međutim, ja nisam odustajala od moje pozicije. Prije nego što sam napustila Vašington, rekla sam ambasadoru Prosperu da se nadam da general Lukić nije član tima – formiranog od strane srpske Vlade – koji treba da uhapsi Mladića. Bio bi vrhunac da član tog tima bude srpski general optužen za masovno etničko čišćenje, masakre i sakrivanje leševa, a da u tom timu ne bude nijedan član Suda!


Sudsko vijeće je 2. oktobra skinulo pečate sa optužnica protiv Lukića i drugih generala umiješanih u nasilje na Kosovu. Rano ujutro mi je iz Vašingtona telefonirao ambasador Prosper i izrazio protivljenje. Ubrzo zatim je i ambasador Montgomery počeo javno da kritikuje moju odluku, koju mi je on lično sugerisao. Zatim, 31. oktobra, Prosper dolazi u Hag. Tom prilikom je rekao da su on i Vašington nezadovoljni, uz tvrdnju da je objavljivanje optužnica protiv četiri generala bilo nepotrebno i da je to urađeno u momentu kada je akcija hapšenja Mladića bila u toku. „Do sada su vrata Vašingtona za Vas uvijek bila otvorena“, rekao mi je. „Međutim, od sada pa nadalje ćete morati da kucate“.

Što se tiče pitanja „vremena“ i „političke osjetljivosti“, prisjećam se koliko puta smo tražili od Sjedinjenih Država da sarađuju sa Kancelarijom tužilaštva u pokretanju inicijative za hapšenje bjegunaca. Prisjećam se kako su mi u Vašingtonu govorili kako je teško izvesti jednu takvu operaciju. Prisjećam se kako su mi direktor CIA-e George Teneta i Colina Powella mi objašnjavali kako je bilo teško uhapsiti Manuela Noriegu nakon što je Amerika okupirala Panamu. Prisjećam se kako su mi tvrdili da Sjedinjenje Države nikome ne mogu dati informacije koje imaju, pa čak ni Sudu… Ista ta Amerika koja nije imala problema da razmijeni povjerljive informacije sa zvaničnicima Srbije i Crne Gore, u čijim tajnim službama sjede ljudi koji su počinili zločine protiv čovječnosti i koji su povezani sa organizovanim kriminalom. Kasnije su se nazirali neki pokušaji da Sud više uključe u akcije hapšenja bjegunaca.


Tri mjeseca kasnije, pružila se prilika da NATO pokaže koliko je sposoban da reaguje. Jedan naš saradnik je obavijestio člana Suda da je vidio Karadžića blizu bosanskog sela Zaovine, na granici sa Srbijom. „Zovite NATO“, insistirao je, „ovoga puta je sigurno. Naš saradnik je vidio Karadžića i utvrdio da se krije u jednoj kući“. Tužilaštvo je odmah obavijestilo NATO. Međutim, oni su nam odgovorili, indirektno, preko jednog ambasadora, da se ne može učiniti ništa, da navodno nemaju potrebne detalje o toj kući, gdje se tačno nalazi, koliko ima vrata, koliko prozora… Ne mogu poslati helikoptere jer je loše vrijeme… Tako da se nije desilo ništa.


Nekoliko mjeseci kasnije NATO trupe su upale u kuću srpskog popa, Jeremije Starovlaha, u akciji hapšenja Karadžića. Vrata su provalili eksplozivom. Otac Starovlah i njegov sin Aleksandar su pri tom teško ranjeni. Morali su ih priključiti na mašine da bi ih održali u životu.

Izvor http://www.slobodnaevropa.org/content/Article/1116059.html

[markok]

Lov: Ja i ratni zločinci – Jedanaesti dio
___________________________________

19.05.2008

Hrvatski „nož u leđa“ Sudu
__________________________

Mnogi srpski političari, koje sam sretala tokom godina, otvoreno su napadali Sud. Stalno su ga negirali i otvoreno izazivali. Što su činjenice bile uvjerljivije, Srbi su sve više prelazili na direktan sukob, umjesto prikrivenih manevara i zabijanja noža u leđa. Na neki način sam osjećala poštovanje prema njihovoj izvrnutoj iskrenosti.



Na drugu stranu, hrvatske vlasti su ispoljavale odbojnost prema Sud na drugi način. Prvi predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman i njegovi štićenici u Hrvatskoj i dijelovima Bosne i Hercegovine, godinama su se trudili da pokažu spremnost na saradnju sa Sudom. Smiješili su se, rukovali sa mnom, obećavali sve i svašta, stvarali privid saradnje, a zatim pribjegavali besmislenim izmišljotinama i napadima s leđa.



Optužbe Suda protiv Hrvata odnosile se na zločine počinjene tokom dvije vojne akcije. Prva nije bila prikrivena. Izvedena je od strane Republike Hrvatske s ciljem povrata teritorija koje su pobunjeni Srbi i Jugoslovenska vojska okupirali 1991. godine. Drugu akciju je Republika Hrvatska izvela indirektno i tajno, preko Hrvatskog vijeća obrane (HVO), s ciljem otimanja teritorije od Bosne i Hercegovine i njenog pripajanja Hrvatskoj. Tuđman i drugi hrvatski političari su nastojali da finansijsku i vojnu pomoć HVO-u sačuvaju u tajnosti. Međutim, nisu uspjeli.



Nekoliko sedmica nakon Tuđmanove smrti, hrvatski birači su oduzeli vlast njegovoj nacionalističkoj partiji. Vladu je poveo Stipe Mesić, jedan od najglasnijih Tuđmanovih protivnika. Nekoliko sedmica nakon što je Mesić preuzeo vlast, hrvatski zvaničnici su nam otkrili da Vlada posjeduje ključne dokumente koji potvrđuju umiješanost Hrvatske u rat u BiH, kao i u vojne operacije protiv hrvatskih Srba. Taj materijal se po svojoj važnosti može uporediti sa tonskim trakama korištenim kao dokazni materijal u slučaju američkog predsjednika Nixona. Sastojao se od stenogramskih bilješki sa desetina sastanaka kojima je Tuđman predsjedavao u svojoj kancelariji od 1991. godine pa sve do svoje smrti. Hrvatska Vlada nam je otkrila cjelokupnu vojnu arhivu bosanskih Hrvata, koja je bila sakrivena u jednoj vojnoj bazi u Splitu. Taj arhiv su Tuđmanovi poslušnici tajno prebacili iz Bosne i Hercegovine da bi onemogućili Sud da do tih dokumenata dođe. Bio je to pravi „rudnik zlata“ koji Tužilaštvo tražilo godinama. Sadržavao je detaljne podatke o zločinima koje su pripadnici HVO-a počinili u Bosni i Hercegovini, uključujući zločin u Stupnom Dolu, etničko čišćenje u Mostaru, masakr u Ahmićima i na drugim područjima… Dokumenti pronađeni u tom arhivu su između ostalog potvrdili i djelovanje Tuđmanove tajne službe s ciljem onemogućavanja istraživačkog rada Suda.


Mesićeva pomoć
_________________


U aprilu 2000. godine sam došla u Zagreb na svoj prvi sastanak u predsjedničkoj palači sa Stipom Mesićem. Saopštila sam mu da nas je otkriće arhiva HVO-a oduševilo i da je sada, kada je utvrđeno postojanje tih dokumenata i način njihove zaštite, još preostalo pitanje kako ih učiniti dostupnim Sudu… Mesić me je prekinuo:


„Gospođo tužilac, moram Vas upozoriti da je Tuđman snimao sve što se u ovoj sobi govorilo. Moguće je da su aparati za prisluškivanje još uvijek ovdje. Neke smo pronašli, ali nisam siguran da smo otkrili sve. Dakle, treba biti oprezan kada se ovdje govori“, rekao je s osmijehom.

Njegov smisao za humor sam cijenila jednako kao i upozorenje koje mi je dao. Mesiću sam vjerovala, ali ne i ljudima koji su ga okruživali. Imala sam utisak da im ni on sam nije sasvim vjerovao. Govorio mi je o snimcima Tuđmanovih sastanaka i potvrdio da hrvatska tajna služba posjeduje arhiv HVO-a.



Nakon toga sam se srela sa Ivicom Račanom. Ponovio je zahtjev da toliko ne insistiramo na našim zahtjevima:

„Naša prva dva i po mjeseca na vlasti se čine kao cijela godina. Situacija je ekstremno teška i moramo tražiti radikalne odgovore. Vjerovatno ćemo na kraju izgubiti vlast, ali Hrvatskoj će biti bolje“.

Potvrdio je da će nam dati na raspolaganje arhiv HVO-a.



Prilikom susreta u četiri oka sa Račanom, obavijestila sam ga ćemo uskoro objaviti optužnicu protiv generala Janka Bobetka, čovjeka koji je za mnoge Hrvate bio heroj. Znali smo da je Bobetko bio star čovjek, međutim to u utvrđivanju nečije krivice nije igralo ulogu. Optužba protiv njega je uključivala teško kršenje običaja rata, zločine protiv čovječnosti, ubistva srpskih civila i zarobljenika koji su se bili predali, pljačke i rušenja... Bobetko je bio komandant Hrvatske vojske kada su njegove jedinice u septembru 1993. godine napali Srbe u Krajini. Tužba je tvrdila da je Bobetko znao da je Hrvatska vojska, pod njegovim zapovjedništvom, počinila zločine, međutim nije preduzeo nikakve mjere da to spriječi. Čim sam spomenula Bobetka, Račan se uhvatio za glavu i uzviknuo: „O, ne!“. Rekla sam mu da je njegova obaveza da stavi Bobetka pod prismotru i da osigura da ne pobjegne.



Nekoliko godina nakon „patriotskog rata“ Bobetko je napisao knjigu u kojoj je priznao svoju umiješanost u ratne zločine. Priznao je da je kao komandant Hrvatske vojske komandovao i HVO-u, što je Tuđmana, koji je svim snagama nastojao da sakrije povezanost Hrvatske vojske i HVO-a, tada jako razljutilo. Račan je potvrdio da je Bobetko priznao svoju odgovornost, ali je oklijevao da preduzme bilo kakvu akciju protiv starog generala:

„Ako u ovom slučaju budemo sa vama sarađivali, vlada će pasti. Želite li da ova vlada padne?“

„Kada bih morala da vodim računa o Vašoj političkoj situaciji, nikada ne bih završila svoj posao,“ odgovorila sam.

Račan mi je nakon toga rekao da više nikada neće pristati na privatni razgovor sa mnom.


Tuđmanova tajna služba
_________________________

Preuzimanje arhiva HVO-a se pokazalo kao tehnički teško izvodljiv zadatak. Arhiv se nalazio u posjedu hrvatske tajne policije i neki stari članovi tajne službe, još uvijek vjerni Tuđmanu i njegovom sinu Miroslavu, protivili su se predaji dokumenata Sudu. Analitičari Suda su 2. maja kombijem transportovali dio arhiva iz Zagreba u Samobor, smjestili ga na sigurno – u zgradu hrvatske Vlade, i tajno počeli s proučavanjem dokumenata. Svako jutro su pripadnici tajne službe, odani novoj hrvatskoj Vladi, transportovali dio arhiva u Samobor. Sudski stručnjaci su bili upozoreni da ne napuštaju zgradu u Samoboru, pa čak ni da bi pojeli sendvič, jer bi agenti vjerni Tuđmanu mogli otkriti čitavu operaciju.



Međutim, ipak, 23. maja, tajna je otkrivena. Zagrebačke novine su objavile tekst o operaciji prenošenja dokumenata, zajedno sa slikom zgrade u Samoboru. Kratko nakon toga, policija je opkolila štab i komandu tajne policije u Zagrebu. Vlasti su se plašile da će neko od Tuđmanovih agenata pokušati da uništi dokumente.



Nakon toga je preuzimanje dokumenata stopirano. Hrvatska Vlada je odbila da preda dokumente o masakru u Ahmićima, koje su stručnjaci Suda pregledali prethodne sedmice.



Hitno sam se vratila u Zagreb. Račan i drugi iz Vlade su mi saopštili da se suočavaju sa ozbiljnim problemima koje im prave pripadnici tajne službe, kao i da namjeravaju da raspuste njen dio: „Otpustićemo oko dvjesto agenata“, rekao je Račan i dodao da će vlasti prebaciti arhiv HVO-a i svu dokumentaciju u Državni arhiv Hrvatske i da će dokumenti biti dostupni Sudu. Održao je riječ. Narednih godina, Tužilaštvo je ispitalo stotine hiljada dokumenata koji su sadržavali izuzetno važan dokazni materijal.


Vatikan neće da pomogne
_______________________


Mjesec dana kasnije sam obavijestila Zagreb da će Sud podići tajnu optužnicu protiv generala Ante Gotovine, držeći ga odgovornim za zločine počinjene u vrijeme operacije „Oluja“. Optužnica se između ostalog odnosila na protjerivanje Srba iz Krajine, na progon zbog etničke i vjerske pripadnosti, deportaciju, prisilno iseljavanje, uništavanje sela i gradova, ubistva, nehumane postupke, okrutan tretman… Međutim, Gotovina je brzo nakon toga pobjegao. Moje povjerenje u hrvatske političare je bilo iznevjereno. Uskoro smo dobili informacije da Gotovina, pod lažnim imenom, vodi ugodan život.



U martu 2004. godine, nova hrvatska Vlada (desnog centra), sa Ivom Sanaderom na čelu, odigrala je ključnu ulogu u dobrovoljnoj predaji dvojice hrvatskih generala u penziji – Mladena Markača i Ivana Čermaka – optuženih za učešće u zločinima počinjenim tokom operacije „Oluja“. Na početku aprila je pomogla da u Hag dođu pripadnici političkog i vojnog vrha bosanskih Hrvata: Jadranko Prlić, Bruno Stojić, Slobodan Praljak i Milivoje Petković. Isporučen je i Valentin Ćorić, koji je učestvovao u razmjeni zatvorenika i bio odgovoran za pribavljanje dokumenata muslimanima prisiljenim da se isele u treće zemlje. Prema optužnici, ovi ljudi i još četvorica koji su u međuvremenu umrli (predsjednik Franjo Tuđman, bivši hrvatski ministar odbrane Gojko Šušak, vođa bosanskih Hrvata Mate Boban i general Janko Bobetko) pripremali su i učestvovali u zločinačkom poduhvatu čiji je cilj bio da se zauvijek protjeraju muslimani i drugi nehrvati sa teritorije samoproglašene „Hrvatske Republike Herceg-Bosne“. Svakom ko je bio u prilici da pročita ovu optužbu je bilo jasno da bi Tuđman, Šušak, Bobetko i Boban, da su još živi, bili procesuirani pred Sudom.



Zahvalila sam se Sanaderu na saradnji i pitala ga da li je Hrvatska spremna da pretraži franjevačke samostane, koji je bilo na stotine i čiji smo spisak probali napraviti spisak. Sanaderov odgovor je bio pozitivan. Uz njegovu podršku i informacijama koje su nam stigle od jedne prijateljske tajne službe da se Gotovina sakriva u samostanu, odlazim u Rim na razgovor sa ministrom inostranih poslova Vatikana kardinalom Giovanni Lajolom. Htjela sam saznati šta Katolička crkva može učiniti da pomogne napore u hvatanju Gotovine. Pitala sam ljubazno da li Vatikan može da traži od Episkopske konferencije Hrvatske da spriječi svoje članove u pomaganju Gotovini. Monsignor Lajola mi je rekao da Vatikan nije država i da ne može učiniti ništa.


„Izvinite, to što mi govorite, za mene je novo. Zar ne govorimo uvijek o Vatikanu kao državi?“

Monsignor Lajolo mi je objasnio da papa nema uticaja na Hrvatsku katoličku crkvu. Odgovorila sam mu da sam mislila da su hrvatski katolici podređeni papi. Lajolo mi je tvrdio da nisu.



Tražila sam da me primi papa privatno, međutim monsinjor Lajola mi je rekao da papa prima samo ministre i predsjednike. Govorim mu da sam dan ranije pročitala da je papa Benedikt primio predsjednika jedne partije, koji nije ni ministar, ni predsjednik države. Kardinal Lajola me je pogledao u oči i rekao:


„Ako želite da vidite papu, otiđite u subotu na Trg svetoga Petra.“

Htio mi je reći da mogu, zajedno sa hiljadama papinih obožavalaca, otići na Trg svetog Petra, rukovati se s papom, poljubiti papski prsten i pri otme pitati da nam pomogne da uhvatimo Gotovinu.

„Ne, hvala,“ odgovorila sam. „Nisam ovdje kao hodočasnik, već kao tužilac. Čuli smo da se Gotovina skriva u katoličkim samostanima u Hrvatskoj. Znam takođe da Vatikan ima najbolju tajnu službu na svijetu. Dakle, vjerujem da bi za Vas bilo lako utvrditi da li se i u kojem samostanu Gotovina krije.“



Sanader mi je javio da su članovi hrvatske tajne službe lokalizirali Gotovinu. Dan-dva ranije, Gotovina je razgovarao, sa jednog od svojih dvadesetak mobilnih telefona, sa svojom ženom. Hrvatska policija je uspjela da otkrije da zvao sa Kanarskih ostrva. „Neće me nikada uhvatiti,“ hvalio se Gotovina svojoj ženi.



Saznali smo da je na nekoj jahti i bojali smo se da bi mogao opet pobjeći. Moja glasnogovornica Florence Hartmann je upravo tih dana čitala Gotovininu knjigu, u kojoj je opisivao mjesto na Kanarskim ostrvima gdje je, kako je napisao, imao poznanike. Obavijestili smo španjolsku policiju. Gotovinu su uhapsili 7. decembra, u jednom restoranu na Tenerifama.


Prevela sa talijanskog i priredila Azra Nuhefendić.

IZVOR http://www.slobodnaevropa.org/content/Article/1116394.html

[markok]

Lov: Ja i ratni zločinci – Dvanaesti dio
___________________________________

23.05.2008

Tihomir Blaškić i slučaj Ahmići
_____________________________

Arhiv Hrvatskog vijeća obrane (HVO) i milicije bosanskih Hrvata, koje je Tuđmanov režim tako dugo sakrivao, prebačen je u Hag, ali, nažalost, previše kasno da bi ga Sudsko vijeće moglo uzeti u obzir pri pripremanju optužbe protiv komandanta Vojske bosanskih Hrvata Tihomira Blaškića. Prošle su godine prije nego što smo shvatili u kojoj mjeri je Tuđmanova kampanja opstruiranja rada Suda uticala na proces Tihomiru Blaškiću. Taj proces ocjenjujem za najslabiju tačku u svojoj karijeri glavnog tužioca. Međutim, prije toga smo postigli pobjedu, zbog koje smo bili euforični.



Proces s Blaškićem je trajao dvoje godine. Saslušano je 150 svjedoka i ispitano više od 1300 dokaznih činjenica. U martu 2000. godine Sudsko vijeće je utvrdilo da je policija bosanskih Hrvata, kojoj je komandovao Tihomir Blaskić, napala muslimansko selo Amići (mjesto od male ili nikakve vojne važnosti) dok su njegovi stanovnici spavali ili su bili zauzeti jutarnjom molitvom. Sudije su utvrdile da stanovnici Amića nisu preduzeli nikakve mjere samoodbrane. Pokušali su da pobjegnu ili su se sakrili u kućama i podrumima. Grupe od po pet ili deset pripadnika HVO-a su išle od kuće do kuće i – uz psovke – na licu mjesta ubijali sve mladiće i muškarce koji su teoretski mogli biti regrutovani. Zatim su zapalili selo, gađajući ga granatama i zapaljivim projektilima.



Britanci, pripadnici UNPROFOR-a, koji su istraživali zločin u Ahmićima, našli su ostatke destina ubijenih Muslimana, od kojih su jedna trećina bili djeca i žene. U jednoj kući su našli dva tijela, napola spaljena. Jedno je bilo tijelo odraslog čovjeka, drugo tijelo dječaka koji je – kako je opisao oficir Bob Stewart – imao zgrčene i ispred sebe sklopljene ruke kao da se molio. U jednom podrumu su našli masu ljudskih, napola izgorjelih tijela. Na podu su ležala i dva mala tjelašca, s izvrnutim glavama i napola izgorjelim očima.



Sudsko vijeće je zaključilo da je napad na Ahmiće bio planiran od strane vođa bosanskih Hrvata. U njemu je učestvovala i paravojna grupacija „Džokeri“, kao i regularne jedinice bosanskih Hrvata, između ostalih i brigada „Vitez“. Dan prije napada, Blaškić je izdao tri pismena naređenja iz kojih se vidi namjera da se akcija prikaže kao samoodbrana, a ustvari se radilo o čistom napadu. Blaškić je u najmanju ruku morao znati da postoji rizik da će se zločini počiniti i taj rizik je prihvatio. Sud je proglasio Blaškića krivim za naredbu zločina protiv čovječnosti i ne preduzimanje odgovarajućih mjera da spriječi zločine i da kazni krivce.



Bila sam zadovoljna presudom. Kazna od 45 godina zatvora, na koliko ga je Sud osudio, odgovarala je počinjenom zločinu. Nakon izricanja presude, u hodniku Suda sam srela zamjenika tužioca Marka Harmona i čestitala mu. Rekao mi je da sa čestitkama sačekam dok Apelaciono vijeće ne izrekne svoju odluku.



Slučaj Blaškić se nastavio i 2003. godine, dakle nakon što ga je Sudsko vijeće osudilo na 45 godina zatvora. Blaškićeva odbrana je Apelacionom vijeću predstavila stotine stranica novih dokaza, nakon čega je Apelaciono vijeće sazvalo sjednicu na kojoj se trebalo odučiti o obnovi procesa. Tužilac Norman Farrell je bio protiv. Smatrao je da Apelaciono vijeće može samo da procijeni novi dokazni materijal i da odbrana ne može da uživa nikakve povlastice, jer je prethodna hrvatska Vlada sakrivala dokazni materijal.



U to vrijeme smo već raspolagali velikim dijelom tajnog arhiva HVO-a. U jednom izvještaju policije bosanskih Hrvata je stajalo da je 1993. godine bila pod kontrolom Tihomira Blaškića, uključujući 16. april te godine kada je napala selo Ahmići. Taj dokumenat je bio nepobitan dokaz. Blaškićevi advokati su, međutim, tvrdili da u to vrijeme HVO nije bio pod njegovom komandom. Odbrana je priložila i jedan, u najmanju ruku neobičan dokumenat. Radilo se o dvadesetak stranica materijala koji je pripremilo Ministarstvo unutrašnjih poslova Hrvatske nakon što je Sudsko vijeće Blaškića osudilo. U tom materijalu se tvrdilo – bez ikakvih dokaza koji bi to poduprli –da je dan prije napada na Ahmiće održan sastanak političkih vođa bosanskih Hrvata, koji su organizovali napad na Ahmiće, međutim da na tom sastanku nije bio prisutan Blaskić.



Nekoliko sedmica kasnije, 29. Jula, Apelaciono vijeće je poništilo presudu protiv Blaškića i utvrdilo da on nije komandovao HVO-om u momentu kada su napali selo Ahmiće. Glasovima četiri prema jedan, Apelaciono vijeće je odlučilo da nije dokazana Blaškićeva krivica niti u jednom slučaju, izuzev optužbe za maltretiranje zarobljenika. Sudije su utvrdile da pripadnici milicije bosanskih Hrvata, koji su počinili zločin u Ahmićima, nisu bili pod direktnom komandom Tihomira Blaškića, te da naređenja, koja je Blaškić izdao napismeno, predviđaju „odbrambenu“ akciju. Apelaciono vijeće je čak utvrdilo da je Blaškić pokušao da prijavi i ispita počinjene zločine. Još veći šok za nas je bila činjenica da je Apelaciono vijeće prihvatilo kao dokazni materijal 20 stranica „izvještaja“ koji je pripremilo hrvatsko Ministarstvo unutrašnjih poslova, a koji se ne bazira ni na kakvom pouzdanom izvoru ili činjenici.



Noć kada su pustili Blaškića, u Zagrebu i Vitezu su proslavili. Ivo Sanader, koji je ocijenio da bi iz toga mogao izvući političku korist, lično ga je dočekao. Odluka Apelacionog vijeća je bila skandalozna. Apelacioni postupak se praktično pretvorio u novi sudski proces, u kojem sudije nisu ocijenile pouzdanost i tačnost dokaza, niti su ikada vidjele i čule brojne svjedoke koji su se pojavili na procesu.



Nekoliko sedmica kasnije, nakon oslobađajuće odluke Apelacionog vijeća, analitičari Tužilaštva su otkrili kopiju dokumenta iz kojeg je bilo jasno da je jutro prije napada na Ahmiće održan sastanak vođa bosanskih Hrvata. Na tom sastanku je izdato usmeno naređenje da se Hrvati iz okolnih sela pripreme za napad na Ahmiće. Jedan od učesnika tog sastanka, direktor fabrike, posvjedočio je da je sam Tihomir Blaškić izdao usmeno naređenje za napad. Po svjedočenju direktora fabrike, politički lideri bosanskih Hrvata su ocijenili da je usmeno naređenje neprihvatljivo i pokušali su da Blaškića ubijede da ga izda napismeno. Međutim, nisu uspjeli, te su pokušali da odgode napad zabrinuti zbog eventualnih „katastrofalnih posljedica“. Svjedok je takođe otkrio da su lokalne vlasti bile zabrinute zbog tog naređenja, o kojem su obavijestile Darija Kordića i generala Slobodana Praljka, u namjeri da ponište Blaškićevu naredbu. Koridic i Praljak su odlučili da ne intervenišu.



Analitičari Suda su 2005. godine, u Zagrebu, otkrili još jedan dokumenat od 40 stranica, koji je ustvari bio integralna verzija izvještaja Ministarstva unutrašnjih poslova Hrvatske o napadu na selo Amići, a čiji je jedan dio (20 stranica) ranije dostavljen Sudu kao dio Blaškićeve odbrane, na kojem je Apelaciono vijeće baziralo svoju oslobađajuću presudu. Integralni izvještaj je sadržio izvore informacija i podatke koji su u skraćenoj verziji izostavljeni.



Na osnovu tog dokumenta, Tužilaštvo je utvrdilo da je Tihomir Blaškić dejstvovao u saradnji i dogovoru sa političkim vođom bosanskohercegovačkih Hrvata Darijom Kordićem, koji je osuđen na 25 godina zatvora, i da su obojica bili uključeni u pripremanje napada na selo Ahmiće. Dok Kancelarija tužioca nastavlja da skuplja dokazni materijal o Blaškićevoj umiješanosti u masakr u Ahmićima, članovi Apelacionog vijeća i ja diskutujemo o mogućnosti podnošenja zahtjeva za reviziju odluke Apelacionog vijeća. Nove činjenice kojima smo raspolagali su bile jake. Bila sam spremna da idem naprijed, ali članovi Tužilaštva su me podsjetili da, prema pravilima, Sud ima na raspolaganju jednu godinu za podnošenje zahtjev za reviziju i da nam je to vrijeme potrebnije za analizu tajnog arhiva HVO-a.



Apelaciono vijeće je 26. novembra predstavilo svoju definitivnu odluku u slučaju Blaškić. Sudije su ocijenile da, navodno, Tužilaštvo nije dostavilo nikakvu novu činjenicu ili dokaz da je Tihomir Blaškić izdao usmeno naređenje o napadu na Ahmice. Sudije su, štaviše, tvrdile da integralni dokumenat hrvatskog Ministarstva unutrašnjih poslova, sa stanovišta sudskih normi ne sadrži nove činjenice.



Mislim da je slučaj Tihomira Blaškića potpuno jasno pokazao u kojoj mjeri su pritisci na Sud da zaključi svoj rad do 2010. godine, u osnovi politički, uticali na pravdu.



Na kraju, Tihomir Blaškić je osuđen na devet godina zatvora, ali ne zbog učešća u masakru u Ahmićima ili zločina počinjenih u drugim selima u srednjoj Bosni, već zbog mučenja i nehumanog tretmana muslimanskih zatvorenika koje je koristio kao ljudski štit. Tuđman, koji je tada bio mrtav već pet godina, uspio je da neutralizira rad Suda.


Jadranko Prlić, Ivica Rajić, sramotno male kazne
___________________________________________


Godine 2005. se proces Ivici Rajiću bližio kraju. Rajić je priznao krivicu u četiri od ukupno deset tačaka optužbe. Sadržaj Rajićevog priznanja bi prestravio svakog normalnog čovjeka. Priznao je da je 23. oktobra 1993. godine vojni zapovjednik bosanskih Hrvata, Slobodan Praljak, naredio Rajiću i drugima da „riješe situaciju Varešu bez milosti prema bilo kome“. Rajić je otvoreno priznao da su u Stupnom Dolu vojnici HVO-a, pod njegovom komandom, istjerali Muslimane civile iz kuća, oteli im sve što je bilo vrijedno, muškarce i djecu poubijali, a žene prije ubijanja silovali. Radilo se o najmanje 37 muslimanske djece, staraca i žena i sedmorici muškaraca. Jedna žena i dvije starice, od kojih je jedna bila invalid, ubijene su u svojim kućama. Jedan muškarac je ubijen vatrenim oružjem pucnjima iz neposredne blizine. A jedan muškarac, devet žena i troje djece su ubijeni u pokušaju bijega. Tri mlade žene su se sakrile u podrum, međutim otkrivene su i ubijene. Sedam članova jedne porodice, među njima i troje djece u dobi od dvije do tri godine, zapaljeni su u kući. Jedan čovjek, teško povrijeđen, premješten je u kuću koja je zatim bila zapaljena. Jednu mladu ženu su zatvorili u sobu, a zatim je njena kuća zapaljena. Za komandovanje operacijom u kojoj je sve ovo počinjeno, Sudsko vijeće je osudilo Ivicu Rajića na 12 godina zatvora. Samo na 12 godina za 37 na takav način ubijenih ljudi, žena i djece. Tužilaštvo je za Rajića tražilo 15 godina zatvora. Smanjiti tu kaznu je bilo pogrešno.



Moguće je da sudije nisu bile dovoljno sigurne u sebe, zbog nedostatka presedana i zbog neiskustva u suđenju za ratne zločine. Moguće je da je sudijama, od kojih su mnogi bili naučnici i profesori, nedostajalo iskustvo. Međutim, ništa ne može opravdati tako niske kazne. Mislim da se radilo o slabosti i nedostatku hrabrosti da se „zlo pogleda u lice“. U uobičajenoj praksi za ubistvo majke i dvoje djece rutinska kazna je doživotni zatvor. A ovdje smo imali ljude koji su učestvovali u ubijanju destina, stotina pa čak i hiljada nevinih i prolazili sa desetak godina kazne.



U oktobru 2007. godine je osuđen Veselin Šljivančanin, komandant JNA, za podsticanje i učešće u deportaciji, torturi i ubijanje 200 ranjenika izvučenih iz bolnice u Vukovaru. Osuđen je na smiješnu kaznu od pet godina. Komandant trupa koje su streljale ranjenike iz vukovarske bolnice, Mile Mrkšić, kriv i za torturu i ubistva, „izvukao“ se sa samo 20 godina zatvora. To je sramota i Hrvati su bili u pravu kada su se bunili i bili frstrirani zbog tako niskih kazni.



Izgleda da su neke sudije smatrale žrtve manje vrijednim od zločinaca. Doživotni zatvor znači boravak u zatvoru do smrti, a ne da nakon pet ili deset godina osuđeni šetaju slobodni ili se vraćaju kući „iz zdravstvenih razloga“.



U aprilu 2006. godine Sud je otvorio proces protiv šest bosanskih Hrvata, optuženih za učešće, kao politički i vojni zapovjednici, u ratnim operacijama koje je započeo Tuđman u namjeri da rasparča Bosnu i Hercegovinu. Jednog od optuženih – Jadranka Prlića – sam upoznala ranije, pri obilježavanju petogodišnjice potpisivanja Dejtonskog sporazuma, gdje je on bio prisutan kao tadašnji ministar inostranih poslova BiH. Bio je to tvrdokoran, ali na izgled sofisticiran čovjek. Govorio je sa mnom na talijanskom i poklonio mi je svoju knjigu o ratu. Tada mu nisam otkrila da je jedan od osumnjičenih. Međutim, on je to sigurno znao, kao i da je svaka optužba protiv njega i ostalih vođa bosanskih Hrvata zapravo bila indirektna optužba preminulim Tuđmanu, Šušku, Bobetku i Bobanu. Dokumenti koje je Tuđman pokušavao da sakrije – tajni arhiv HVO-a i stenogramske bilješke sastanaka održavanih u njegovoj kancelariji – pružali su mnoštvo dokaza za proces protiv šestorce vođa bosanskih Hrvata. Suđenje je trajalo još mjesecima nakon mog odlaska sa mjesta glavnog tužioca. Vjerovala sam da će bar u ovom slučaju, za razliku od slučaja Blaškić, Ahmića, Stupnog Dola, Mostara i drugih mjesta u kojima su stradali nevini ljudi u vrijeme hrvatskog napada na Bosnu i Hercegovinu, koji je imao za cilj otimanje teritorije, pravda biti zadovoljena. Vjerovala sam da će dokazi, koji su jasno pokazivali karakter hrvatskog napada na BiH, jednom zasvagda opovrći ono što su Tuđman i njegovi štićenici ostavili u naslijeđe – negiranje i laži.

Prevela sa talijanskog i priredila Azra Nuhefendić.

Izvor http://www.slobodnaevropa.org/content/Article/1117100.html

[markok]

Lov: Ja i ratni zločinci – Trinaesti dio
_________________________________

23.05.2008

Kosovo
___________

U prvim godinama novoga milenija, na Kosovu – srpskoj pokrajini i najslabije razvijenom dijelu nekadašnje Jugoslavije – svjedoke ušutkava nasilje, strah i siromaštvo. Kako pronaći svjedoke i procesuirati ratne zločince u zemlji gdje je stanovništvo traumatizirano i razočarano, gdje ljudi još uvijek nisu sahranili svoje mrtve, gdje ne funkcionišu pravne institucije, gdje još uvijek vladaju drevni zakoni krvne osvete (lex talionis), koje je opisao Homer u grčkim antičkim tragedijama, gdje Ujedinjene nacije (UN) i druge međunarodne institucije pokušavaju, uz skromna sredstva, rekonstruisati red i mir, gdje se vođe lokalnih kriminalnih grupa samoproglašavaju herojima naroda-žrtve i u nastojanju osvojiti vlast koriste nasilje da bi se oslobodili konkurencije?



U proljeće i ljeto 1999. godine, Vojska i srpska policija pokrenuli su akciju totalnog etničkog čišćenja albanskog stanovništva s Kosova. Srpske borbene jedinice su išle od sela do sela, od grada do grada i ubijale i palile sve pred sobom. Iz kuća su bježali albanski građani, seljaci, trgovci, profesori, ljekari, majke, očevi, starci u invalidskim kolicima, djeca u naručju roditelja… Taj progon stotina hiljada kosovskih Albanaca je bio kulminacija decenijskih sukoba i etničke napetosti, koji su imali korijene u davnoj prošlosti. Međutim, ta davna prošlost je bila ništa drugo do samo patetični alibi za počinjene zločine. Mnogi Srbi, ali sigurno ne svi, smatraju Kosovo „svetom zemljom“, jer se tu nalaze srpski srednjevjekovni manastiri i zato što je tu u 14. vijeku imao prijestolnicu jedan srpski vladar.


Oslobodilačka vojska Kosova (OVK) i zločini
______________________________________


Međutim, terorističke akcije srpske Vojske i policije izazvale su efekat suprotan onom koji su očekivali – povećavao se broj pripadnika Oslobodilačke vojske Kosova (OVK), kojoj se masovno pridružuju mladi kosovski Albanci. Komandanti ove vojne formacije reorganizuju jedinice i vrše kontranapade. U Tužilaštvo pristižu informacije o umiješanosti nekih kosovskih vođa u ratne zločine protiv Srba, Roma, Muslimana i drugog nealbanskog stanovništva, koje OVK optužuje za izdaju. Dolaze nam podaci da su lideri OVK u toku 1998. i 1999. godine zarobili na stotine Srba i Roma, kosovskih Albanaca i pripadnika drugih etničkih grupa. Neki od zarobljenika su držani u logorima-štalama, neki su mučeni i ubijeni, a jedan dio je jednostavno nestao. Tužilaštvo je došlo do informacija da su pripadnici OVK koristili silu i zastrašivanje da bi natjerali Rome i Srbe da napuste svoje kuće i sela, a oni koji su ostali su ubijeni. Takođe smo dobili podatke da je OVK koristila zarobljenike kao ljudski štit. Stizale su i vijesti o masovnim ubistvima na obali jednog jezera, o transportu zatvorenika i tijela ubijenih u susjednu Albaniju.



Nakon mog dolaska u Prištinu u novembru 1999. godine, Nataša Kandić je predala Tužilaštvu izvještaj u kojem su identifikovane 593 nestale osobe. Ti Srbi, Romi, Crnogorci i Muslimani su nakon 12. juna 1999. godine, kada su na Kosovu razmještene snage KFOR-a, jednostavno nestali. Načini na koje su ovi ljudi nestajali bili su čudni. Ukazivali su na to da se nije radilo o uobičajenim odmazdama koje se dešavaju nakon sukoba. Najveći dio nestalih poticao je iz oblasti gdje nisu zabilježene velike borbe. U vrijeme NATO bombardovanja je nestao i veliki broj vojnika Jugoslovenske vojske, ali i 1.500 kosovskih Albanaca koje je preuzela OVK. Još 300 kosovskih Albanaca je nestalo u drugoj polovini 1999. i tokom 2000. godine.



Za vrijeme moje prve posjete Beogradu u januaru 2001. godine, srela sam se sa porodicama ljudi nestalih na Kosovu. Predsjednik udruženja koje je te porodice okupljalo, Ranko Đinović, obavijestio me je o situaciji. Imao je i informacije o kriminalnim radnjama pripadnika OVK. Ti podaci su uključivali i svjedočanstva o otmicama ljudi, žena i djece, od kojih je dvije trećine kidnapovano nakon dolaska KFOR-a na Kosovo. Đinović je optužio vodstvo OVK – političkog vođu ove vojne formacije Hašima Tačija i njenog komandanta Agima Čekua – da je odgovorno za ove otmice. Đinović mi je predočio spisak od 200 osoba umiješanih u otmice, koji je sačinilo njegovo udruženje, uz tvrdnju da su sve te osobe članovi OVK. Zamolio me je da te slučajeve ispitamo. Odgovorila sam mu da na tome već radimo i zamolila ga da interveniše kod jugoslovenskih vlasti da podrže proširenje mandata Suda kako bi mogao da ispita navode o tim zločinima. Najveći broj članova porodica otetih je u to vrijeme još uvijek vjerovao da su njihovi bližnji još uvijek živi, iako nikakav zahtjev za razmjenom ili otkupninom nije dolazio.


Slučaj otetih i prodaja njihovih organa
___________________________________


Nakon toga, predstavnici i istražitelji UNMIK-a su Tužilaštvu proslijedili informacije koje su dobili od pouzdanih novinara, koji su tvrdili da su kosovski Albanci u proljeće i ljeto 1999. godine kamionima transportovali otete osobe u sjevernu Albaniju. Te osobe su prvo bile zatvorene u barakama u okolini gradova Kukes i Tropoje. Prema izjavama novinara, dio zarobljenika – mlađih i fizički jačih – nije bio maltretiran. Ti ljudi su bili dobro hranjeni, ljekari su ih redovno pregledali, da bi nakon toga bili prebačeni u Burrell i okolinu, između ostalog i u jednu baraku koja se nalazila iza jedne „žute kuće“. Novinari su tvrdili da je u jednoj od soba te „žute kuće“ bila operaciona sala, gdje su hirurzi zatvorenicima oduzimali organe. Ti organi su, zatim, po svjedočenju novinara, slani, preko aerodroma Rinas kod Tirane, u hirurške sale po inostranstvu, gdje su bili transplantirani pacijentima koji su za te organe platili. Jedan od ljudi koji su nam te informacije dali je lično učestvovao u jednom od transporta organa na aerodrom Rinas. Nekim žrtvama je oduziman samo jedan bubreg. Nakon operacije su držane u baraci, do momenta kada bi im bili oduzeti i drugi vitalni organi. Tako da su neki od tih ljudi unaprijed znali šta ih čeka i – prema svjedočenju – molili čuvare da ih ubiju odmah. Među zatvorenicima su bile i žene, otete na Kosovu, u Albaniji, Rusiji i drugim okolnim zemljama. Neki svjedoci su tvrdili da su lično učestvovali u ukopavanju tijela ubijenih u dvorištu „žute kuće“ ili na obližnjem groblju. Prema tvrdnji svjedoka, te operacije uzimanja organa su se vršile uz znanje i saradnju viših oficira OVK. Istražitelji Suda su utvrdili da su informacije, dobivene od novinara, koherentne i da potvrđuju ono sto je Sud direktno utvrdio. „Materijal Suda doduše ne sadrži konkretne podatke vezane za Albaniju, ali izjave svjedoka i drugi materijal koji posjedujemo potvrđuje i dopunjava navedene podatke“ stoji u jednom izvještaju vezanom za ovaj slučaj. Svi oni koje su svjedoci naveli kao osobe držane kampovima u Albaniji u toku ljeta 1999. godine, bili su vođeni kao nestale osobe i nikada nisu pronađeni. Preporuke su bile jasne: „Imajući u vidu ekstremno tešku prirodu ovih slučajeva, činjenicu da nijedno tijelo tih žrtava OVK nije pronađeno na Kosovu i imajući u vidu da su ti zločini počinjeni od strane jedinica kojima je komandovao srednji i visoki kadar OVK, ovaj slučaj mora biti istražen temeljno i precizno od strane profesionalaca i stručnjaka“.



Istraživanje zločina OVK je bilo mnogo komplikovanije nego istraživanja koja smo vodili u ostatku bivše Jugoslavije. U junu 1999. godine Kosovo nije imalo vlastitu policiju, a NATO i UNMIK su nerado pristajali da obavljaju tu funkciju. Kosovski zvaničnici nisu imali dovoljnu moć na Kosovu da bi stručnjacima Suda mogli da pomognu da dođu do dokaza i svjedoka. Jako mali broj Albanaca na Kosovu je bio spreman da svjedoči ili da dá informacije o zločinima počinjenim od strane OVK, a i taj mali broj je morao da bude zaštićen, što je u nekim slučajevima značilo prebacivanje cijelih porodica u treće zemlje. Kosovski Albanci su ekstremno zatvoreno društvo, u čijim klanovima još uvijek postoji krvna osveta, tako da su se oni koji bi htjeli da svjedoče bojali odmazde. Svjedoci srpske nacionalnosti su pobjegli ili u Srbiju ili u Crnu Goru. Ali Milošević i srpske nacionalističke vođe, da bi zaštitili sebe i pripadnike srpske Vojske i policije od eventualnih optužbi, nisu dozvolili istražiteljima Suda da razgovaraju sa srpskim žrtvama o zločinima OVK. Sigurna sam i da su se neki članovi UNMIK-a i KFOR-a plašili za vlastiti život i živote svojih kolega. Vjerujem i da su se i neke sudije Haškog tribunala plašile osvete Albanaca. Nekažnjavanje tih zločina je posljedica oklijevanja i straha da se primjeni zakon.



U oktobru 2000. godine sam se ponovo susrela sa šefom UNMIK-a Bernardom Kouchnerom, koji me je informisao da su UNMIK i KFOR uznemireni zbog spekulacija lokalne štampe da je Sud podigao tajne optužnice protiv Hašima Tačija, Agima Čekua i još nekih vođa OVK. UNMIK i KFOR su smatrali da su Tači i Čeku velika prijetnja sigurnosti članova međunarodne misije, odnosno da su opasnost za mirovnu inicijativu u cjelini. Teoretski, Tači i Čeku su bili u stanju da podstaknu nemire u Makedoniji i na jugu Srbije, kao i u drugim dijelovima regiona gdje postoji albanska manjina.



U toku 2002. godine, već je bilo jasno da istraživanje Suda o nasilju na Kosovu nailazi na opstrukcije i probleme slične onima sa kojima se suočavao UNMIK u naporima da procesuira stotine pripadnika OVK nižeg ranga optuženih za ratne zločine. Prilikom moje posjete Vašingtonu 18. marta 2002. godine podsjećam američku administraciju da je Kancelarija tužioca podnijela jedan broj zahtjeva za pomoć od kritične važnosti u utvrđivanju odgovornosti OVK za ratne zločine i da, uprkos našim nastojanjima, još ništa nismo dobili:

„Ako želimo da proces utvrđivanja pravde dobije podršku u Srbiji, moramo otkriti i procesuirati i zločine OVK. Nepravda je sjeme budućih ratova“, rekla sam.

Amerika je, kroz vojnu kampanju NATO-a, pružila odlučujuću vojnu podršku OVK. Plašila sam se da Vašington, uprkos verbalnoj podršci Sudu, neće biti saglasan sa optužbama protiv lidera OVK, jer bi to moglo zakomplikovati napore međunarodne zajednice da uspostavi nove institucije vlasti na Kosovu, kao i da odgodi datum premještanja američkih trupa sa Kosova u Afganistan ili na druge frontove gdje su se borili sa Al-Kaidom.

Prevela sa talijanskog i priredila Azra Nuhefendić.

Izvor http://www.slobodnaevropa.org/content/Article/1117101.html

[markok]

Lov: Ja i ratni zločinci – Četrnaesti dio
____________________________________

31.05.2008

Albanci neće da svjedoče protiv Oslobodilačke vojske kosova (OVK)
___________________________________________________________

U novembru 2003. godine, nakon mog puta u Vašington, čak i Nataša Kandić mi kaže da ne može pomoći istražiteljima Suda u pronalaženju Albanaca koji su spremni da svjedoče o zločinima počinjenim od strane Oslobodilačke vojske Kosova (OVK), čijem je vrhu, pored Thacija i Čekua, pripadao i Ramus Haradinaj, koji se istakao kao komandant OVK u zapadnim dijelovima Kosova koji graniče sa Albanijom. Nataša Kandić mi je rekla da svjedoci odbijaju da govore čak i sa članovima organizacija za ljudska prava.

Nema tragova otetim Srbima
____________________________

Kasnije tog dana sam informisala srbijanskog premijera Nebojšu Čovića da Tužilaštvo ima namjeru da, zajedno sa UNMIK-om i drugim međunarodnim organizacijama, istraži dva mjesta na kojima su se navodno desili zločini OVK. Jedno od tih mjesta bilo je blizu jezera Radonjić, identifikovano kao moguće stratište zarobljenih Srba, Roma i drugih nealbanaca. Čović mi je rekao da će mi dati spisak 196 mogućih mjesta egzekucije, koji je godinu dana ranije predao UNMIK-u, međutim još uvijek nije bilo nikakvih rezultata. Takođe je tražio da podstaknemo UNMIK i KFOR da nam pruže više podataka o zarobljenima i nestalima. Isto tako mi je rekao da je pesimista kada se radi o izboru novog šefa UNMIK-a – Nijemca Michaela Steinera. Upozorio me je da Steiner može pokušati da nas savjetuje da ne podižemo optužnice protiv kosovskih Albanaca, kao i da će sami kosovski Albanci pronalaziti razne vrste objašnjenja. «Govoriće vam sve ono što želite da čujete», rekao mi je Čović.

Porodice otetih nikome ne vjeruju
______________________________



Nakon toga smo Čović i ja imali težak susret sa porodicama nestalih i otetih na Kosovu. Pitanja koja su ti ljudi postavljali su bila legitimna. Zašto im Sud ne pruža informacije o njihovim nestalim? Zašto Sud nije uspio da nađe masovne grobnice? Zašto još nisu nađena mjesta gdje su oteti držani u zarobljeništvu? Zašto Albanci, za koje je utvrđeno da su učestvovali u otmicama, nisu procesuirani? Porodice nestalih i otetih nikome nisu vjerovale, pa čak ni srpskoj vladi. Staviše, rekli su da su više i bolje sarađivali sa porodicama nestalih kosovskih Albanaca. Rekla sam im da radimo sve što možemo, da od KFOR-a i UNMIK-a tražimo punu saradnju, ali da ipak ne možemo ispitati sve počinjene zločine. Znala sam da ih moj odgovor nije zadovoljio.


Moji savjetnici i ja smo imali sastanak sa kosovskim premijerom Bajramom Rexhepijem. Naš cilj je bio da osiguramo saradnju lokalnih vlasti prije nego što Sud objavi optužbe protiv kosovskih Albanaca. Rekla sam Rexhepiju da je uloga kosovskih vlasti da objasne narodu da zločini i zločinci, na svim stranama, moraju biti kažnjeni. Rexhepi je dobro znao da su pohvale i komplimenti najbolji način da se stvori paravan za ne rađenje onoga što se od njih očekuje. Hvalio je mene, hvalio je Sud, hvalio je ono što smo radili i uradili. Dodao je da niko nije iznad zakona i da će kosovskim Albancima to biti jednostavno objasniti. Podvukao je da se najveći broj kosovskih Albanaca borio u redovima OVK za nezavisno Kosovo, a ne radi toga bi ubijali. Tvrdio je da su zločini počinjeni od strane kosovskih Albanaca u svari djelo pojedinaca i da su različiti od zločina koje su počinili Srbi:


«Ja sám sam bio sanitetski komesar u OVK i nisam primijetio da su kršeni zakoni i običaji rata. OVK je ratovala samo protiv ljudi u uniformi».

Po njemu, nijedan komandant OVK ne bi trebao da odgovara za ubistva i otmice koje su počinili njegovi podčinjeni. Rekla sam mu da naši stručnjaci imaju problema pri obavljanju svog posla, da su potencijalni svjedoci uplašeni, da im se prijeti, da se toliko plaše da govore o onome što su radili pripadnici OVK da čak odbijaju da potvrde prisustvo OVK u određenim zonama Kosova. Rexhepi mi je rekao da ga to ne iznenađuje, jer je lokalna policija još uvijek neefikasna, te da je sukob srušio sve tabue.


U toku ljeta 2002. godine problemi Kancelarije tužioca u prikupljanju dokaza dovoljnih za podizanje optužnica se nastavljaju...


Posjeta «žutoj kući» u Albaniji
___________________________

…Mnoge žrtve OVK-a bili su stari ljudi, koji su ostali sami u selima nakon što su drugi pobjegli. Stručnjaci su ispitali oko 30 leševa nađenih u blizini jezera Radonjić….Analizom DNK utvrđen je identitet samo osam osoba. Još uvijek nemamo dokumenata koji objašnjavaju strukturu OVK, nedostaju svjedoci.


Ponovo sam u Prištini 22 Oktobra 2002. Novi komandant KFOR-a je italijanski general Fabio Mini. Uvjerava me da su njegove snage spremne u svakom momentu da uhapse bilo kojeg optuženika Haškoga suda… Kao i njegov predhodnik, i general Mini nema potpuno povjerenje u UNMIK. “Potrebno je sa UNMIK-om saradjivati u posjednjem momentu”, kaže. Zatim se šali na račun tijesnih veza izmedju nekih članova UNMIK-a i bivših lidera OVK. “Kada prvi budu uhapšeni, vidjećemo mnoge lokalne lidere kako idu na odmor uz pratnju USA.”


…Nekoliko mjeseci kasnije istrazivači Suda su došli u centralnu Albaniju da posjete takozvanu “žutu kuću” koje su svjedoci identifikovali kao mesto gdje su zatvorenici ubijani tako sto su im vađeni vitali organi. U pratnji istražilaca su novinari i jedan albanski sudija. Sada je kuća obojena u bijelo: vlasnik tvrdi da nije nikada bila okrečena drugačije, čak i kada istražioci otkriju tragove žute boje ispod naslage kreča. Na mjestu istražioci su pronašli gazu, jednu iskorištenu injekciju, dvije plastične kese za infuziju, prazne boce lijekova među kojima i jedna lijek koji se obično koristi u hirurškim intervencijama. Korištenje jedne hemijske supstance otkriva kapljice krvi na zidovima i podu u jednoj sobi u unutrašnjosti kuće. Vlasnik nudi razna objašnjenja za tragove krvi. Prvo tvrdi da se njegova žena porodila u toj sobi, a kada žena kaže da su djeca rođena nad drugom mjestu vlasnik tvrdi da su u toj sobi klali životinje za Bajram.

Dokazni materijal nedovoljan za optužbu
____________________________________


Zaključak koji se može izvući iz onoga što smo utvrdili na licu mesta zajedno sa parcijalnim izjavama novinara, su mučni. Međutim, priče o ubistvu zatvorenika da bi im se uzeli organi za transplataciju, kruže u mnogim konflitnim područjima, ali se rijetko nađu konkretni dokazi koji mogu da dokažu ili opovrgnu ove priče koje su dio “gradskih legendi”. Injekcije, kese za infuziju, prazne bočice lijekova je svakako dokazni material, ali kao takvi su nedovoljni za optužbu. Istražioci nisu u stanju da utvrde da li su tragovi krvi ljudskog ili životinjskog porijekla. Svjedoci nisu otkrili poziciju zajedničkih grobnica eventualnih žrtava, tijela nismo pronašli. Naša misija nije uspjela ubijediti niti jednu osobu iz mjesta da bi nam pružila pouzdane podatke. Novinari su od početka odbili da otkriju svoje izvore, a naši istražioci nisu uspjeli da ih otkriju. Postoje i ostali problemi kao što su datumi navodnih otmica, prebacivanje žrtava preko granice, kriminalne radnje koje su se odigrale u Albaniji. Lokalni albanski tužilac otkriva još jednu dimenziju problema: “hvali se” da je imao rođake koji su se borili sa OVK. “Ovdje nema grobova Srba. Ali ako su ih transportovali preko granice Kosova i ako su ih ubili, imali su pravo”, kaze tužilac.


Na kraju tužilac i istražioci Suda koji su proučavali slučaj umiješanosti OVK u otimicu i ubistva nealbanaca na Kosovu, su odlučili da nema dovoljno dokaza za podizanje optužbe. Bez svjedoka, bez načina da se oni nađu i identifikuju, bez tijela eventulanih žrtava i bez dokaza da je u tako nešto bio umiješan vojni vrh OVK, svi putevi dalje istrage su zatvoreni. Ostaje badata UNMIK-u i lokalnim kosovskim vlastima, možda u saradnji sa srpskim kolegama, da nastave istragu i ako je moguće, kazne počinioce.

Prevela sa talijanskog i priredila Azra Nuhefendić.

Izvor http://www.slobodnaevropa.org/content/Article/1119361.html

[markok]

Lov: Ja i ratni zločinci – Petnaesti dio
_____________________________________

03.06.2008

Prve optužbe protiv Oslobodilačke vojske Kosova (OVK)
___________________________________________________



Zahvaljujući pomoći UNMIK-a, 27. januara 2003. godine, Sud je objavio prve optužnice za zločine koje su počinili pripadnici Oslobodilačke vojske Kosova (OVK). Optužnice su se odnosile na četiri Albanca za koje je utvrđeno da su od maja do kraja jula 1998. godine oteli najmanje 35 civila (Srba i Albanaca s Kosova) i držali ih u nehumanim uslovima u improviziranim logorima u selu koje je služilo kao baza OVK.


Prema optužbi, Fatmir Limaj, koji je u međuvremenu postao član kosovskog parlamenta, i još dvojica članova OVK, Haradin Bala i Isak Musliu, maltretirali su i mučili zatvorenike. Najmanje 14 zarobljenika je ubijeno u improviziranom logoru i još 10 u okolnim brdima, nakon što se OVK povukla pred napadom srpskih snaga.


KFOR je bez problema uhapsio Balu i Musliua. Fatmir Limaj je, međutim, kako mi je javio jedan pripadnik KFOR-a, odletio u Sloveniju na skijanje, zajedno sa svojim poslovnim partnerom Hashimom Thaçijem. Bila sam van sebe od bijesa. KFOR je bio obaviješten o optužnici protiv Limaja, međutim, on je bez problema otišao sa Kosova. Nije pobjegao pod lažnim imenom, već je glatko prošao sve kontrole i odletio u Sloveniju.


Zahtijevala sam od međunarodne zajednice da ne dozvoli da Fatmir Limaj izbjegne pravdu i da zauzme mesto uz Ratka Mladića i Radovana Karadžića – optuženike koji su još uvijek na slobodi. Nakon nekoliko dana, slovenačke vlasti su uhapsile Limaja u jednom skijaškom centru. Limaj se predao vrteći glavom, smješkajući se i tvrdeći da se radi o nesporazumu.

Zastrašivanje svjedoka
_______________________


Kad je Sud objavio optužnicu protiv Limaja, počelo je nasilje nad svjedocima zločina počinjenih od strane OVK. Krajem 2002. godine, jedan broj Albanaca je svjedočio u postupku pred lokalnim sudom protiv bivših članova OVK optuženih da su podvrgli zarobljenike torturi. Među optuženima je bio i Daut Haradinaj, brat Ramusha Haradinaja, bivšeg komandanta OVK. Sud je osudio Dauta Haradinaja i još četvoricu njegovih kolega zbog zatvaranja i ubistva četiri Albanca 1999. godine. Jedan od svjedoka, Tahir Zemaj, takođe bivši pripadnik OVK, ubijen je 4. januara 2003. godine. Na njega je pucano iz auta, na ulicama Peći. Atentatu su prisustvovale najmanje četiri osobe. Ubijena su i druga dva svjedoka u tom procesu – Sadik Musaj i Ilir Selimaj. Nakon što je lokalna policija, uz pomoć UNMIK-a, apelovala na svjedoke atentata na Zemaja, na stanicu milicije u Peći je ispaljena je protivtenkovska granata. I drugi svjedoci su bili izloženi pokušajima ubistva, među njima i Ramiz Murici, koji je izjavio novinarima da optuženi naređuju odmazdu prema onima koji se usude da svjedoče. Kancelarija tužioca je zahtjevala od UNMIK-a da pošalje kopiju izvještaja o atentatu na Zemaja. Poslali su nam sve izuzev jednog dokumenta. Naime, Zemaj je pripadnicima UNMIK-a navodno rekao da ako ga neko ubije, za to će biti kriv Ramush Haradinaj i još jedna osoba.


Tim koji je istraživao optužbe protiv Limaja me je obavijestio da svjedoci odbijaju da govore. Oni koji su već svjedočili, odbili su da se pojave na sudu. U junu 2004. godine jedan čovjek i njegov sin su pokušali da zastraše dvije osobe koje su pristale da svjedoče u slučaju Limaj. Basim Begaj i njegov sin su zaustavili na ulici zaštićenog svjedoka (B2) i optužili ga da je kriv što je njihov ujak, Isak Musliju, u zatvoru. Nasilje su spriječili prolaznici. Otac Isaka Musliu se svjedoku B2 izvinio i rekao mu da ga je sin zvao iz zatvora šest puta tražeći da svjedoku B2 kaže da ne svjedoči.

Početkom septembra 2004. godine, dva mjeseca prije početka procesa, Beqa Beqaj se obratio rođaku drugog zaštićenog svjedoka (B1), kojeg su mučili i koji je preživio dva pokušaja atentata, kao i masakr u kojemu su mu ubijena oba roditelja. Beqaj mu je rekao da će mu Musliu pokloniti zemlju ako odbije da svjedoči. Krajem septembra se Beqa Beqaj ponovo obratio rođaku zaštićenog svjedoka B1, u ime Fatmira Limaja i Isaka Musliju, s upozorenjem da povuče svoju izjavu. Policija je kasnije presrela telefonski razgovor u kojem je Beqaj svjedoku B1 rekao: „Reci da nemaš ništa da kažeš protiv Fatmira Limaja i Isaka Musliu“.

Tokom procesa Limaju, i drugi svjedoci izjavljuju pred tužiocem da su i njima prijetili. Neki su dobili pismene prijetnje, nekima su prijetili telefonom, a neki su čuli pucnjave blizu svojih kuća. Neki su rekli da su im lokalni policajci pretresli kuće i slijedili njihovu djecu. Jedan je tvrdio da je vidio crveno svjetlo (snajpera) upereno na lice njegove žene. Na jednog svjedoka je pucano iz vatrenog oružja. Dok je bio u autu, na njega i njegovog četrnaestogodišnjeg sina je ispaljeno na desetine metaka. Obojica su, začudo, preživjela bez ozljeda. Jednom drugom svjedoku je podmetnut eksploziv pod auto. U eksploziji je izgubio jednu nogu. Nakon toga ga je Sud prebacio u treću zemlju.


Sudsko vijeće je 13. novembra oslobodilo Fatmira Limaja i Isaka Musliu, ali je optužilo Haradina Balu za mučenje, ubistva i nehuman tretman civila. U obrazloženju oslobađajuće presude za Limaja, sudije su navele da je prošlo sedam godina od događaja opisanih u optužbi, te da sjećanje svjedoka može biti zamagljeno. Mislim da je ta odluka sudija primjer trijumfa nedostatka volje. Dozvolili su da prevlada strah i neodgovornost za zločine.

Slučaj Haradinaj
_________________


Skupština Kosova je 3. decembra 2004. godine izabrala novog predsjednika kosovske Vlade – Ramusha Haradinaja – predsjednika partije Savez za budućnost Kosova. Međutim, još od novembra su kružile glasine da se Sud sprema objaviti optužnicu protiv Haradinaja, čovjeka koji je uživao značajnu podršku među članovima Međunarodne misije na Kosovu. Čak mjesec dana prije nego što je Tužilaštvo objavilo optužnicu, britanske diplomate su nas obavijestile da će se sa optužbom saglasiti samo ako bude počivala na apsolutno solidnim činjenicama. Ja sam smatrala da počiva na apsolutno solidnim činjenicama, baš kao što je smatrao i engleski sudija lord Ian Bonomy.


Prema optužbi, Haradinaj je bio komandant OVK u dijelu zapadnog Kosova poznatog kao „operativna zona Dukadzin“, komandovao je Idrizu Balaji, Lahi Brahimaju i drugima. Tužba tvrdi da je Haradinaj bio dio kriminalnog poduhvata koji je imao za cilj ilegalno istjerivanje i maltretiranje srpskih civila, Albanaca, Roma i drugih koji su smatrani saradnicima srpskih snaga i koji nisu pomagali OVK. Haradinaj je optužen po 17 tačaka optužnice za zločine protiv čovječnosti i još u 20 slučajeva za kršenje pravila ratovanja. U toku nekoliko dana u aprilu 1998. godine, u napadima OVK, najveći dio Srba je natjeran da pobjegne iz zone koju su kontrolisale jedinice pod komandom Haradinaja. Između marta i septembra, OVK je deportovala i ubila preko 60 srpskih civila na jezeru Radonjić i uz jedan vještački kanal. Kasnije, u kontraofanzivi, srpske snage su privremeno zauzele tu oblast. Jedna medicinska ekipa je ispitala okolinu jezera Radonjić i pronašla ostatke 32 žrtava, koje su zatim i identifikovane. Haradinaj je saznao za optužnicu 8. marta 2005. godine. Održao je patriotski govor i – naravno – negirao svaku krivicu. Naredni dan se predao istražiteljima Suda.

Prestrašeni UNMIK
___________________

Zahvaljujući naporima Sjedinjenih Američkih Država (SAD) i Evropske unije (EU), njegovo hapšenje nije praćeno neredima na Kosovu. Komandant UNMIK-a Soren Jassen-Petersen se protivio hapšenju više nego sam Haradinaj. Između njih dvojice se, naime, razvilo blisko prijateljstvo. Jassen-Petersen je u svom saopštenju objavio:


„Njegova ostavka će stvoriti jednu veliku prazninu. Zahvaljujući dinamičnom vodstvu Ramusha Haradinaja, njegovom snažnom zalaganju i vizijama, Kosovo je danas bliže nego ikada realizaciji svojih težnji da samo odredi vlastitu budućnost. Rastužuje me činjenica da više ne mogu sarađivati sa partnerom i prijateljem kao što je on“.



Ove riječi pohvale Jessena-Petersena su bile dokaz slabosti UNMIK-a, kao i toga da su Albanci, u vrijeme nemira 2004. godine, Misiju Ujedinjenih Nacija praktično kastrirali. Jasno su ukazivale da se šef Misije, specijalni predstavnik generalnog sekretara UN, jasno stavio na stranu Ramusha Haradinaja, optuženog od strane Suda osnovanog od strane Ujedinjenih nacija. Na kraju svog saopštenja Jessen-Petersen kaže: „Važno je da sačuvamo mir i dostojanstvo u ovim teškim danima“. Na koje teške dane Jessen-Petersen misli? Da li na dan kada je Haradinaj privatnim njemačkim avionom prebačen za Hag? Da li na dan kada je, prilikom transfera u Njemačkoj, počasna garda, sa kacigama i u bijelim rukavicama, okupljena da pozdravi Haradinaja?


Polovinom marta, Haradinaj i drugi optuženi izjavljuju da nisu krivi. Mjesec dana kasnije, odbrana traži da se Haradinaju dozvoli uslovna sloboda. S tim ciljem Haradinaj nam dostavlja dokumenat kojim se obavezuje da ni na koji način neće uticati na svjedoke ili na žrtve u vrijeme dok bude na uslovnoj slobodi. Odbrana tvrdi da Haradinaj uživa „visoku reputaciju, ličnu i političku“ i prilaže dokaze te podrške koju su mu pružili različite ličnosti međunarodnog ranga. Komandant KFOR-a Klaus Reinhardt je napisao da je Haradinaj čovjek u kojeg ima puno povjerenje i od kojeg je često tražio mišljenje. Kao što se moglo pretpostaviti, UNMIK je dao odgovarajuće garancije da se Haradinaju dozvoli uslovna sloboda. UNMIK, koji se bio „ispario“ u vrijeme nereda na Kosovu 2004. godine, sada je napismeno tvrdio, u povjerljivom dokumentu, da ima punu kontrolu nad situacijom na Kosovu.


Tužilaštvo se plašilo da bi Haradinaj, na slobodi, mogao biti opasan za potencijalne svjedoke i žrtve, te da bi i samo njegovo prisustvo na Kosovu obeshrabrilo eventualne svjedoke. Tužilaštvo je već bilo tražilo zaštitne mjere za jednu trećinu svjedoka. Smatrali smo da bi puštanje Haradinaja na uslovnu slobodu ozbiljno oslabilo povjerenje koje svjedoci imaju u Sud.


Sud je 1996. godine zabranio Radovanu Karadžiću da učestvuje u političkom životu. Kakvu poruku sada šalje UNMIK i Sudsko vijeće? Kako se osjećala osoba koja je odlučila da svjedoči u slučaju Haradinaj? Kosovo je bilo mjesto rasprostranjenog i sistematskog zastrašivanja svjedoka, što je značajno uticalo na procese u Hagu i pred lokalnim sudovima.

Na čijoj je strani međunarodna zajednica
_____________________________________


Obavijestila sam Savjet bezbjednosti UN da je zastrašivanje svjedoka uticalo na slučaj Limaj. Svako javno pojavljivanje Haradinaja je svakome ko je razmišljao da svjedoči protiv njega slalo jasnu poruku. Istu poruku smo uputili i Sudskom vijeću. Pitala se zašto međunarodna zajednica, a pogotovo SAD i Velika Britanija, tako mnogo investiraju u Haradinaja?


Prilikom susreta sa Kofi Annanom sam se požalila na UNMIK. Naši svjedoci UNMIK-u više nisu vjerovali. Obavijestila sam ga o plakatu u centru Prištine, na kojem je bila velika Haradinajeva slika, uz riječi podrške Jassena-Petersena. Kofi Annan se se složio sa mnom. U jesen 2005. godine, zamjenik šefa misije UNMIK-a je bio na svadbi Haradinajovog rođaka. Annan je to prokomentarisao kao „lošu političku procjenu“ i sugerisao da probleme s UNMIK-om pokušamo riješiti razgovorom.


Ramush Haradinaj je nastavio da se često sreće sa visokim funkcionerima KFOR-a i UNMIK-a, uključujući i samog Jessena-Petersena. To je miniralo kredibilitet Suda, a na Kosovu slalo poruku da je Haradinaj pomognut od strane najviših predstavnika UN-a na Kosovu, što je paraliziralo potencijalne svjedoke. To jednostavno nije bilo prihvatljivo. Kako smo mogli očekivati da će prevladati zakon kada su predstavnici UNMIK-a tako otvoreno davali podršku osobi optuženoj pred međunarodnim sudom za najteže zločine?


Nije bilo nikakve promjene. Plakat podrške Haradinaju je ostao gdje je i bio. Jessen-Petersen se pojavio na sahrani Ibrahimu Rugovi rame uz rame sa Haradinajom. Krajem marta Jessen-Petersen i Haradinaj objavljuju da namjeravaju zajedno organizovati nogometnu utakmicu. Novine izvještavaju da je Haradinaj prisustvao ceremoniji Zaštitnih snaga Kosova, na kojoj su bili i ambasadori Velike Britanije i SAD. Svjedoci optužbe su nastavili da nas obavještavaju o pritiscima i prijetnjama kojima su bili izloženi. U avgustu 2006. godine su sudije i tužioci onemogućili inicijative UNMIK-a da na Kosovu konstituiše specijalne sudove za procesuiranje ratnih zločinaca.

Moj posao glavnog tužioca Suda u Hagu završen je prije nego što je Sudsko vijeće donijelo odluku u slučaju Haradinaj.

Prevela sa talijanskog i priredila Azra Nuhefendić.

Izvor http://www.slobodnaevropa.org/content/Article/1119924.html

[markok]

Lov: Ja i ratni zločinci – Šesnaesti dio
_________________________________

07.06.2008

Kako je pobjegao Goran Hadžić
_____________________________



U utorak 13. jula 2004. godine, u 9:30 sati, funkcioneri Suda uručili su nadležnima u Vladi Srbije nalog za hapšenje Gorana Hadžića, bivšeg predsjednika samoproglašene Republike Srpske Krajine, koja se 1991 godine, uz pomoć Slobodana Miloševića i Jugoslovenske narodne armije (JNA), otcijepila od hrvatske teritorije. Sud je tražio izručenje Hadžića zbog učešća u podsticanju nasilja i protjerivanju civila i drugih nesrba iz pobunjeničke Srpske Krajine. Srpska policija i članovi paravojnih grupa likvidirali su stotine civila, uključujući žene i starce, a stotine hiljada su protjerali iz njihovih kuća. Od momenta podizanja optužnice, jedan prijatelj Suda je nadzirao Hadžića u Novom Sadu, gdje je osumnjičeni živio.



Nekoliko sati nakon što je Sud predao Vladi u Beogradu nalog za Hadžićevo hapšenje, Hažić – zatečen pri radu u bašti, u kratkim pantalonama i potkošulji – bio je kontaktiran telefonom. Bio je to kratak razgovor od par sekundi, očigledno sa nekim iz Ministarstva spoljnih poslova. Nakon razgovora, Hadžić je utrčao u kuću, nakon par minuta se ponovo pojavio, presvučen i s koferom u ruci. Ušao je u auto i nestao. Fotografije Hadžića u bašti, pri telefonskom razgovoru i na kraju u bijegu, dobili smo od prijatelja Suda koji ga je pratio. Te fotografije smo kasnije objavili, s ciljem da kompromitujemo beogradske vlasti. Isti dan smo dobili informaciju da se general Ratko Mladić nalazi u Zaječaru, gradiću blizu bugarske granice.



Pritisak Sjedinjenih Američkih Država (SAD) i Evropske unije (EU), moj govor pred Vijećem sigurnosti UN, očigledno odbijanje Beograda da sarađuje, skandalozne fotografije bjekstva Gorana Hadžića, brojni izvještaji svjetske štampe o godišnjici masakra u Srebrenici, sve to je prisililo premijera Vojislava Koštunicu da promijeni odnos prema Sudu.



Prašina zbog bjekstva Gorana Hadžića se još nije bila slegla kada je Koštunica imenovao Nebojšu Vujovića za saradnika sa Sudom i poslao nam ga u Hag da bi nas uvjerio kako je Beograd odlučio da poštuje svoje obaveze prema Haškom sudu. Vujović je insistirao na tome da udje u zgradu Suda neopaženo za javnost. U mojoj kancelariji mi je saopštio da je saradnja sa Haškim sudom za srbijansku spoljnu politiku postala pitanje od najvećeg značaja, koje će odlučiti o tome da li će Srbija pristupiti procesu pridruživanja Evropskoj uniji i NATO. Zbog toga – tvrdio je Vujović – Srbija je spremna da hitno riješi sve otvorene probleme sa Sudom. Istu priču smo već bili čuli 14 mjeseci ranije –

da Srbija namjerava da traži sve optužene i da ih prisili da se spontano predaju, da namjerava da izoluje Mladića i da ga prebaci u Sud u roku od dva-tri mjeseca. Vujović nas je uvjeravao da vojne i civilne tajne službe Srbije saradjuju, kako medjusobno, tako i sa stranim službama.

Upozorio je, međutim, da Goran Hadžić i četvorica generala optuženih za etničko čišćenje i zločine na Kosovu (Sreten Lukić, Vladimir Lazarević, Vlastimir Djordjević i Nebojša Pavković) treba da budu procesuirani pred sudom u Srbiji. To bio bio korak koji bi prethodio njihovom izručenju Haškom sudu. Vujović je takođe tvrdio da će uticajne osobe u Beogradu, kao njegova svetost patrijarh Pavle, poslati Mladiću „jasnu poruku“. Takođe nas je obavijestio da je u Srbiji već počela medijska kampanja s ciljem uvjeriti javnost da je za Srbiju neophodan drugačiji pristup Haškom sudu i dodao: „Svi smo upoznati sa onim što se desilo u Srebrenici i ova sramotna situacija se mora završiti. Insistiraćemo na pitanjima od važnosti za Sud i za našu državu. Želimo da se integrišemo u Evropsku uniju, a vi želite da završite rad Suda. Mi ćemo dati sve od sebe ako nam vi pomognete...“ Predstavnik SAD-a je bio prisutan ovom razgovoru i bilježio sve što je rečeno.



Mislila sam da je poruka koju Srbija ponavlja već 10 godina možda konačno doprla do Koštunice ili je Koštunica na neki način uspio da ubijedi Amerikance da zajednički izbjegnu da urade ono što se od njih očekuje i traži.



Pomenula sam fotografije na kojima je dokumentirano sramotno Hadžićevo bjekstvo. „Znali smo gdje se nalazi“, rekla sam. „Optužba je bila tajna, a svejedno je procurila u štampu“. Vujović me je uvjeravao da Koštunica nema ništa sa Hadžićevim bjekstvom, niti sa otkrivanjem tajnih optužbi. Međutim, tvrdio je da je optužba protiv njega stigla u najgorem trenutku, upravo kada je Beograd počeo da primjenjuje svoju novu strategiju u hvatanju bjegunaca.

Strah Srba od Jovića, Stanišića i Frenkija Simatovića
_________________________________________________



Što se tiče sposobnosti srpskih sudova da procesuiraju optužene, bila sam skeptična. U tom trenutku, u srpski sudovima su ključne pozicije još uvijek držali Miloševićevi poslušnici. Doduše, SAD su Srbiji davale značajnu tehničku pomoć da bi ih osposobili da sude ratnim zločincima. U pripremi je bila i finansijska pomoć Beogradu u zaštiti ključnih svjedoka. Odlučila sam da isprobam taj novonastali sudski sistem i Sudskom vijeću poslala predstavku tražeći da Beogradu ustupi jedan realtivno lakši slučaj. „Ali morate mi predati Hadžića još ove sedmice, a Mladića naredne“, rekla sam Vujoviću. Podsjetila sam ga da Mladića štiti vojska i posredno sam poslala poruku šefu generalštaba, generalu Krgi, i Koštuničinom intimusu Aci Tomiću, koji je bio Mladićev anđeo čuvar. Par mjeseci prije toga, ti ljudi su mi besramno lagali „da vojska ne štiti Mladića“. Sarkastično sam rekla Vujoviću da mu Krga može pomoći: „U maju 2003. godine smo obavijestili generala Krgu gdje se Mladić krije. Te informacije su odmah proslijeđene Mladiću“. Nakon sastanka, Vujović i američki predstavnik su napustili Sud na zadnja vrata, praveći da se ne poznaju.



Čekamo. Telefoni su zvonili, ali nikakvih vijesti o hapšenju Mladića, Hadžića ili nekog od generala nije bilo. Nakon devet dana čekanja, Sudsko vijeće saopštava da je donijelo odluku da se na uslovnu slobodu puste dvojica koji su, prema optužnici, bili među predvodnicima Miloševićevog nasilnog protjerivanja i otimanja teritorija Hrvatskoj i BiH – Jovica Stanišić i Frenki Simatović, šefovi „Crvenih beretki“, paravojne jedinice srpske tajne službe. Pripadnici te vojne formacije su bili upleteni u mnoge ratne zločine kao i u atentat na premijera Zorana Đinđića 2003. godine. Nekoliko dana nakon ubistva Đinđića, srpska policija je uhapsila Stanišića i Simatovića, ali vlasti u Beogradu su se ove dvojice toliko plašile da su nas ministar unutrašnjih poslova Dušan Mihajlović i spoljnih poslova Goran Svilanović zaklinjali da što prije kompletiramo optužnice protiv njih da bi ih Beograd mogao prebaciti u Hag.

Otkriće ko je garantovao da budu na uslovnoj slobodi
_____________________________________________



Međutim sada, dok je Kancelarija tužioca nastojala da na svaki način Jovicu Stanišića i Frenkija Simatovića zadrži iza rešetaka, nova vlast u Beogradu – ista ona koja nam je toliko toga obećavala i koja nije uspjela da uhapsi nikoga – nudila je za Stanišića i Simatovića dati pismenu garanciju ukoliko ih se pusti na uslovnu slobodu.

Politika Suda je bila da na uslovnu slobodu, do početka procesa, pušta samo one optuženike koji su se sami predali ili koji su sarađivali sa Sudom, a to nije bio slučaj Stanišića i Simatovića. Oni su prihvatili da dođu u Hag samo zbog toga da bi izbjegli loše uslove u zatvorima u Srbiji. Haški sud je Club Mediterrane u poređenju sa srpskim zatvorima. Njih dvojica su mogli da nam pruže dragocjene podatke u svim procesima koji su se vodili pred Sudom, međutim izabrali su da ne kažu ništa. Tužilaštvo je bilo mišljenja da će ova dvojica, kojima je prijetio doživotni zatvor, vjerovatno, kao i Goran Hadžić, pobjeći, umjesto da se vrate u Hag. Tužilaštvo je takođe bilo mišljenja da postoji ozbiljna prijetnja da će Stanišić i Simatović, kada budu na slobodi, pokušati da iskoriste svoje veze u policiji i među kriminalcima da zaplaše žrtve i eventualne svjedoke. Jedan od sudskih istražitelja je pismeno potvrdio da su neki svjedoci unaprijed odustali od svjedočenja protiv ove dvojice, plašeći se odmazde. Prema tvrdnji našeg istražitelja, jedan od svjedoka je „jasno rekao da se, ako ti ljudi budu na slobodi, neće osjećati sigurnim i da će odbiti da govori sa mnom“. Jedan od potencijalnih svjedoka, bivši član „Crvenih beretki“, rekao je da su za njega „Stanišić i Simatović najuticajnije osobe u Srbiji, te da nema namjeru da im se suprotstavi, jer bi to za njega bilo opasno.



Zbog obaveze da držim stvar u tajnosti nisam mogla da otkrijem sadržaj garancija u korist Stanišića i Simatovića, koje je primilo Sudsko vijeće. Iz istog razloga nisam mogla da otkrijem koje organizacije su dostavile te garancije.



Na kraju je Sudsko vijeće ipak usvojilo odluku da Stanišić i Simatović na uslovnoj slobodi neće predstavljati opasnost ni za žrtve, ni za potencijalne svjedoke. U svojoj odluci, sudije se pozivaju i na lične garancije, koje su im dali Stanišić i Simatović, da neće uznemiravati žrtve i potencijalne svjedoke.



Stanišić i Simatović su odmah otputovali za Beograd. Na žalost, i u ovom slučaju profesionalna tajna me obavezuje da ne govorim o eventualnim prijavama koje smo primili od potencijalnih svjedoka. Ali mogu reći da mi je, par mjeseci nakon ove odluke Sudskog vijeća, jedan zapadni diplomata, koji je pratio političku situaciju u Srbiji i njen odnos sa Sudom, rekao da je zabrinut učešćem Stanišića u pomaganju Mladiću da ostane na slobodi, te da se čak i sama srpska Vlada na kraju žalila što su njih dvojica puštena na uslovnu slobodu.

Prevela sa talijanskog i priredila Azra Nuhefendić.

Izvor http://www.slobodnaevropa.org/content/Article/1120977.html

[markok]

Lov: Ja i ratni zločinci – Sedamnaesti dio
______________________________________

10.06.2008

Hapšenje Beare
_________________


Na samom početku razgovora koji smo obavili 1. oktobra 2004. godine, premijer Vojislav Koštunica je priznao ono što je bilo očigledno – čak i ako Srbija uspije da uhapsi dvadesetak bjegunaca koji se kriju na njenoj i teritoriji Republike Srpske, saradnja Beograda sa Sudom će se ocjenjivati samo na osnovu spremnosti Srbije da uhapsi i izruči Ratka Mladića. Radovan Karadžić, drugi najvažniji bjegunac, smatra se problemom Republike Srpske i NATO.


Koštunica mi je rekao – kao i Vujović pet mjeseci ranije – da čini sve što je u njegovoj moći da locira i uhapsi Mladića i ostale bjegunce, izuzev četiri generala optužena za zločine na Kosovu. „Uhapsiti generale bi bilo politički pogrešno“, objašnjavao je, „imajući u vidu budući status Kosova. Vlada je svjesna neophodnosti saradnje sa Sudom, ali isto tako mora da vodi računa i o političkoj situaciji u zemlji“.


Informisala sam Koštunicu o tome da imamo uznemiravajuće vijesti: da Vlada Srbije ne čini ništa da uhapsi Mladića jer ima namjeru da u zamjenu za njegovu predaju traži garancije od međunarodne zajednice da Kosovo ostane integralni dio Srbije. Koštunica se na to nasmijao.

Tražila sam da blokira isplatu penzije Mladiću. Odmah je konsultovao svoje savjetnike, koji su mu rekli da je to nemoguće, jer lokalni zakoni ne predviđaju tako nešto. Činilo mi se potpuno apsurdnim da čovjek optužen za ratne zločine ogromnih razmjera hoda okolo slobodan i da uz to regularno podiže svoju penziju. Kakva je to vlada koja priznaje da ne može da zaledi bankovni račun optuženog za zločine ili da njegove prihode stavi na poseban račun dok se slučaj ne rasvijetli? Kakva je to vlada koja ne hapsi optuženog za ratne zločine, već ga ljubazno moli da se preda sam? Taj iskrivljeni svijet je upravo ono što je Vojislav Koštunica tražio da Sud prihvati.


U oktobru je Sud imao veliku sreću – naš istražiteljski tim je dobio informaciju o tome gdje se krije Ljubiša Beara, u vojsci Republike Srpske podređen Mladiću i optužen za genocid, ubistva, okupaciju tuđe teritorije i etničko čišćenje u Srebrenici, odnosno masakr 8.000 muslimana. Odmah smo o tome obavijestili vlasti u Beogradu i za svaki slučaj Vašington. Ako su srpske vlasti, nakon sramotnog bjekstva Hadžića, zaista spremne da sarađuju sa Sudom, trebalo bi da opkole kuću u kojoj se Beara krije i da ga uhapse i isporuče Hagu. Beara nije imao izbora, predao se. Vlasti u Beogradu su tvrdile da je to bila dobrovoljna predaja. Iz Beograda je prebačen u Roterdam privatnim avionom, u pratnji ministra pravde, koji me je telefonom pozvao da dođem na aerodrom. Očekivala sam da od ministra čujem neke važne informacije, možda neku važnu poruku ili signal o daljim hapšenjima. Međutim, ministar me je pozvao samo zato da bih prisustvovala njegovom oproštaju od čovjeka optuženog za organizaciju masakra u Srebrenici. Prije nego što je straža stavila Beari lisice na ruke i odvela ga u zatvor, po srpskom običaju su se poljubili tri puta.


Mjesec dana kasnije, na terminalu ciriškog aerodroma, susrela sam se sa Dušanom Mihajlovićem i Natašom Kandić. Mihajlović je tvrdio da je dobio informaciju od ekipe koja štiti i prati Mladića, ali je odbio da otkrije njihova imena. Poruka je sljedeća: „Mladić je spreman da se preda vlastima Bosne i Hercegovine, Srbije ili Grčke, ali pod uslovom da se njegovoj porodici daju pare, te da kaznu izdržava u Rusiji“. Naravno, ovu informaciju nisam mogla prihvatiti bez dokaza da zaista dolazi od Mladića.


Nekoliko sedmica kasnije je stigla vijest da je Ratko Mladić u Bosni i Hercegovini, a to znači u zoni koju kontroliše NATO. Naš informator nam je saopštio da se Mladić nalazi blizu Kalinovika i da posjećuje lokalnu crkvu. Odmah smo obavijestili NATO i čekali šta će se desiti. NATO nam je odgovorio da ne može djelovati, odnosno da im za izvođenje akcije treba više vremena, da je teško doći do tog mjesta kopnenim putem i da bi upotreba helikoptera bila neefikasna.


Serija dobrovoljnih predaja i nagrada Srbiji
_____________________________________

Ne znam iz kojeg razloga, ali od početka decembra 2004. godine do proljeća 2005. godine Sud je bio svjedok serije dobrovoljnih predaja bjegunca iz Srbije i Republike Srpske. Predao se bivši komandant vojske bosanskih Srba, optužen za opsadu Sarajeva, Dragomir Milošević. Bivši komandant zatvora u Foči Savo Todorović, optužen za torturu, mučenja i ubistva zatvorenika. Prilikom predaje patetično je tvrdio da „više nije mogao izdržati da se krije u garaži. Predao se i prvi od četvorice generala optuženih za zločine na Kosovu, Vladimir Lazarević. Na njegovom ispraćaju u Beogradu bio su i premijer Vojislav Koštunica. Predao se oficir vojske Republike Srpske Radivoje Miletić, autor dokumenta „Direktiva 7“, koji je potpisao Radovan Karadžić, u kojem se naređuje „stvaranje nepodnošljive situacije, totalne nesigurnosti i očaja za stanovnike Srebrenice“. Predao se šef Generalštaba Vojske Srbije general Momčilo Perišić, optužen za snabdijevanje vojske bosanskih Srba vojnim materijalom, iako je znao da će taj materijal biti korišten za činjenje zločina, između ostalog i za bombardovanje Sarajeva. Onda lider paravojnih formacija iz Foče Gojko Janković, optužen za seksualno zlostavljanje, uključujući i grupno silovanje muslimanki zatvorenih u srednjoj školi u Foči. Obavještajni komandant jedinice bosanskih Srba Drago Nikolić, optužen za deportaciju žitelja Žepe i Srebrenice. Vinko Pandurević, optužen za transport muslimana iz Srebrenice na mjesto ubistva. Ljubomir Borovčanin, optužen za prisilno iseljavanje i deportaciju civila iz Srebrenice i komandant jedinica koje su prebacivale muslimane iz Srebrenice do stratišta. General Sreten Lukić, drugi od četvorice Koštuničinih generala, optužen za zločine na Kosovu. Lukić se predao dobrovoljno, u papučama i u kućnom ogrtaču, iz bolnice, gdje je bio na liječenju. Zamjenik komandanta Drinskog korpusa vojske bosanskih Srba Vujadin Popović, optužen za zločin u Srebrenici. General Nebojša Pavković, treći od Koštuničinih generala, optužen za zločine na Kosovu.


Srbija nije dugo čekala na plodove ove saradnje. Već 12. aprila Evropska unija je pozitivno ocijenila saradnju Srbije sa Sudom u Hagu, a 25. aprila je Beogradu dozvoljeno da počne pregovore o stabilizaciji i pridruživanju Evropi. U suštini, ova serija dobrovoljnih predaja i izručenja haških optuženika potvrdila je da Srbija spremna da sarađuje sa Sudom samo kada Sjedinjene Američke Države i Evropska unija upotrijebe svoj uticaj i kada je prisile na to. Isto tako je potvrdila da, kada nema tog političkog i ekonomskog pritiska od strane SAD i Evropske unije da Srbija ne čini ništa da izruči zločince.


Deset sekundi sa Bušom
________________________

Dalje, ova serija izručenja je pokazala da Koštuničina teorija o dobrovoljnoj predaji ne stoji, kao ni njegova navodna spremnost da upotrijebi policiju u hapšenju preostalih optuženika. Osmog maja sam kontaktirala predsjednika SAD-a Georgea Busha, koji je došao u Evropu da prisustvuje komemoraciji poginulima u Drugom svjetskom ratu, i tražila njegovu pomoć. Susret s njim je trajao desetak sekundi. Rukovali smo se, Bush, kao pravi Teksašanin, me je gledao pravo u oči, kao da smo stari prijatelji. Izgovorila sam pripremljenu frazu. „Karadžića ćemo uhvatiti“, odgovorio je ne izgovarajući ime haškog optuženika ništa bolje od mene, i otišao dalje.


Nakon komemoracije sam pokušala da sustignem državnog sekretara Condoleezzu Rice, koja je brzim korakom išla prema koloni parkiranih limuzina. Na izlazu iz komemoracijskog centra sam pitala ambasadora Clifforda Sobela gdje je Riceova. „Treća limuzina“, odgovorio je. Prišla sam autu opkoljenom njenom pratnjom. Jedan od njenih tjelohranitelja me je prepoznao: „Gospođo sudija“, oslovio me je, „ja Vas se sjećam, bio sam Vaš tjelohranitelj u San Dijegu“. Nasmiješila sam se i rekla mu da hitno moram razgovarati sa Condoleezzom Rice. „Naravno“, rekao je i otvorio mi vrata limuzine. Trenutak kasnije sam se našla licem u lice sa državnim sekretarom Rice. Bila je iznenađena i nije joj bilo drago štp me vidi. Rekla sam joj da sam upravo govorila o Karadžiću sa predsjednikom Bushom. „Moram ga uhapsiti“, insistirala sam. Požalila sam se da je teško raditi sa CIA-om, da ništa ne čine da uhapse Karadžića, da nije moguće da najjača sila na svijetu ne može da ga uhapsi… „Mi tragamo za Bin Ladenom“, odgovorila je. „Bin Laden je vaš problem, a Karadžić moj“, bila je moja reakcija. Ona se nasmiješila ili se možda samo naježila. U tom trenutku tjelohranitelj otvara vrata. Izašla sam i sjela u svoju limuzinu. Kolona auta, u pratnji policije sa upaljenim plavim svjetlima, prolazila je pored holandskih sela i gradova. Uz cestu su stajali ljudi koji su nas pozdravljali aplauzima.

Prevela sa talijanskog i priredila Azra Nuhefendić.

Izvor http://www.slobodnaevropa.org/content/Article/1121413.html

[markok]

Lov: Ja i ratni zločinci – Osamnaesti dio
___________________________________

14.06.2008

Škorpioni: ubica traži zaštitu
__________________________

Srpska televizija je prikazala video na kojem su pripadnici paravojne jedinice «Škorpioni» simili ubistvo šestorice bosanskih Muslimana iz Srebrenice. Dan nakon toga sam posjetila premijera Vojislava Koštunicu u njegovoj kancelariji. Posjeta je bila dio mog planiranog putovanja po bivšoj Jugoslaviji, nakon koje je trebalo da pripremim izvještaj za Savjet bezbjednosti Ujedinjenih nacija o saradnji sa Sudom.


Koštunica me je dočekao, kao i obično, iscrpljen i nepočešljan, kao da je želi da pokaze da su svi problemi Srbije na njegovoj grbači. Započeo je razgovor ističući napredak koji je Srbija napravila u saradnji sa Sudom i tvrdio da je njegova strategija «dobrovoljnih predaja» dala rezultate, kao i da cijeni podršku koju sam mu pružila. Rekao da radi na «slučaju Mladić», da je svjestan značaja tog problema i da će hapšenje Mladića biti olakšanje za sve. Nakon ove retoričke parade pominje video «Škorpiona»: «Šokirani smo onim što smo vidjeli na televiziji i odmah smo pokrenuli hapšenje članova ,Škorpiona‘». Ubistva civila je ocijenio brutalnim i sramnim. Tvrdio je da je Vlada odlučna da pronađe i kazni izvršioce. Govorio je bez emocija. Nije pomenuo nikoga ko bi mogao biti kriv po komandnom lancu odgovornosti, kao da je hapšenje članova «Škorpiona» bilo dovoljno da umiri svijet.


Koštuničin monolog je prekinuo šef tajne službe Srbije Rade Bulatović. Upao je u kancelariju u farmerkama i majici. Izvinio se i objasnio da su radili cijelu noć da bi identifikovali i uhapsili odgovorne članove «Škorpiona», koji su živjeli u Beogradu i drugim gradovima u Srbiji. Nakon što je televizija prikazala video snimak, jedan od tih ljudi je bio toliko siguran da mu se ništa neće desiti i da ga niko neće hapsiti za ono što je uradio da je otišao u policijsku stanicu i tražio da ga zaštite, navodno od muslimana i aktivista organizacija za zaštitu ljudskih prava.

Hapšenje Milana Lukića
______________________


Dana 8. avgusta 2005. godine smo se radovali još jednom hapšenju. Milan Lukić, jedan od najpoznatijih ubica iz bosanskog rata, čovjek čiji je dosije nosio kodirani naslov «Đavo», našao se u pritvoru. Argentinske vlasti su ga otkrile prisluškujući njegov mobilni telefon i slijedeći suprugu i kćerku koje su krenule iz Bosne da se sretnu s njim. Milan Lukić, rođak generala Sretena Lukića, bio je komandant paravojnih policija u Višegradu. Svjedoci su tvrdili da je učestvovao i u genocidu u Srebrenici. Susrela sam se s mnogim Lukićevim žrtvama. Jedna od njih je bila žena koja mi je ispričala kako je Milan Lukić provalio u njenu kuću, silovao je pred djecom, zatim je odvukao u kuhinju, natjerao da sama izabere oštar nož i pred njenim očima joj zaklao djecu. Ježim se dok je slušam i prisjećam se kako je taj isti Sreten Lukić, nakon što je transportovan u Hag, stajao u mojoj kancelariji, u odijelu i kravati, kao nekakav poslovan čovjek, i kako se bunio tvrdeći da je sve greška koju će dokazati. Ustala sam dajući mu do znanja da je razgovor završen, a on se nagnuo da mi poljubi ruku.

Samoubistvo Milana Babića
___________________________


Sredoje Lukić, rođak i saučesnik Milana Lukića, uhapšen je 16. septembra, na aerodromu u Beogradu, po dolasku iz Rusije. Dvije sedmice kasnije uhapšen je Dragan Zelenović, u Rusiji, greškom jednog lokalnog policajca. Zelenović je optužen na 15 godina zatvora zbog torture i silovanja muslimanskih žena, među kojima je bila i jedna petnaestogodišnja djevojčica.

U martu 2006. godine nastaju problemi, što je vlastima u Beogradu bio još jedan povod da izbjegnu ili da uspore saradnju sa Sudom. U nedjelju, 5. marta, Milan Babić, bivši predsjednik samoproglašene Republike Srpske Krajine, objesio se u svojoj ćeliji u zatvoru Ševeningen.

On je bio jedan od krivaca koji je pokušao da učini nešto pošteno. Ignorisao je prijetnje, njemu i porodici, ukoliko se preda i priznao je krivicu za zločine protiv čovječnosti. Uglavnom zahvaljujući upornosti njemačkog sudije Hildegard Uertz- Retzlaff, koja je vodila istragu o povezanosti Miloševića sa zločinima počinjenim za vrijeme rata u Hrvatskoj, Babić je izjavio da se duboko kaje. Čak je tražio «od braće Hrvata da oproste braći Srbima».


Babićevo svjedočenje je bio žestok udarac Miloševićevim tvrdnjama da je za rat bivšoj Jugoslaviji odgovoran svijet. Babić je pred Sudskim vijećem potvrdio da takozvana Republika Srpska Krajina ne bi mogla ni pod kojim uslovima opstati bez pomoći Beograda. Osuđen je na 13 godina zatvora. U Ševeningenu je bio zatvoren privremeno. Žalio se da mu drugi zatvorenici prijete, tražio je da ga premjeste u drugi dio zatvora, daleko od zemljaka Srba, Hrvata i Muslimana. Njegova supruga i djeca nisu mogli da se vrate u Beograd, jer je on svjedočio protiv Miloševića i projekta velike Srbije. Tražio je da se njegovoj djeci dozvoli da se upišu na fakultet u Holandiji. Babićevi branioci su mi se obratili tražeći da pomognem u rješavanju problema koje je imala Babićeva porodica. S tim u vezi sam razgovarala sa raznim osobama, međutim, nismo pronašli rješenje, sve dok sam Babić nije odabrao tragičan kraj.

Smrt Miloševića i opadanje političke podrške Sudu
____________________________________________


Na dan kada je umro Milošević, bila sam daleko od Haga. Njegova smrt je iz mnogih razloga u meni izazvala ljutnju. Mjesecima smo se žalili da Milošević ne uzima propisane lijekove. Nismo znali da je istovremeno, na svoju ruku, uzimao tablete koje su poništavale učinak lijekova koje mu je doktor prepisao. Tražio je od Sudskog vijeća da ga pusti na uslovnu slobodu da bi se liječio u Rusiji. Taj zahtjev je zapravo bio očajnički pokušaj izbjegavanja kazne i krivnje. Htio je svoju bolest da predstavi ozbiljnijom nego što jeste da bi mogao da se pridruži ženi i sinu, za kojima su srpske vlasti raspisale potjernicu, a koji su bili u Rusiji.


Da je ostao duže u životu, Slobodan Milošević ne bi ništa dobio, mogao je samo da izgubi. Smrću je izbjegao ono što zaslužuje. Stotinama hiljada svojih žrtava je uskratio pravdu koju su očekivale. Slobodan Milošević je otišao u grob znajući da je Sudsko vijeće pripremilo i dokumentovalo njegovu optužnicu za genocid.


Smrt Slobodana Miloševića je bila početak kolapsa političke podrške na koju se Sud oslanjao pri izvršavanju svoje misije. Milošević je postao optuženik – simbol, Hermann Goering Haškog suda. Postao je simbol poput japanskog premijera Hideki Tojo kojem je suđeno pred sudom u Tokiju.

Mnogi političari, novinari, propagandisti i diplomate identifikovali su rad Suda s procesom Slobodanu Miloševiću, sasvim ignorišući ostale slučajeve. Proces protiv vođa bosanskih Hrvata je u suštini predstavljao proces protiv Franje Tuđmana. Sadržavao je najjasniju istorijsku dokumentaciju koja pokazuje kako odluke jednog političkog kruga, prihvaćene u zatvorenoj sobi, proizvode ratne zločine na terenu. Ili suđenje Ramušu Haradinaju, koje je izazvalo interes javnosti zbog činjenice da je Haradinaj uspio da bude apsolviran od strane diplomata i međunarodnih administratora.


Bilo nam je jasno da će Kancelarija tužioca od tog trenutka morati da udvostruči svoje napore da bi ubijedila Evropsku uniju da nastavi sa pritiskom na Srbiju. Pritisak EU je bila posljednja poluga kojom smo mogli uticati na Koštunicu, beogradske vlasti, crnogorske političare i vodstvo bosanskih Srba da uhapse preostalih šest haških bjegunca. Težila sam da onemogućim svako eventualno popuštanje EU prema pitanju hapšenja optuženika. Moguće da je moj stav bio suviše krut.


Neuspjeh u hvatanju Radovana Karadžića, zajednička odgovornost Srbije i Republike Srpske, NATO i nova vojna misija u BiH, EUFOR – sve to zajedno počinje da liči na farsu i pogoršava situaciju. U proljeće 2006. godine dobivamo poruku od crnogorskih vlasti da su presrele poruku Karadžićeve nećakinje jednom čovjeku u Švajcarskoj – tražila je određene lijekove, koji su, izgleda, bili potrebni Karadžiću. Crnogorci su pratili čovjeka koji je iz Švajcarske dostavio lijekove u Crnu Goru i predao ih jednom vozaču autobusa. Vozač je zatim otišao u Beograd. Crnogorci su nam javili da ga ne mogu slijediti u Srbiju jer je to bio drugi pravni entitet. Vozač je od trenutka ulaska u Srbiju bio pod kontrolom srpskih vlasti. Kancelarija Tužioca je obavijestila Beograd, međutim ubrzo zatim smo dobili poruku da su vozaču izgubili trag.

Prevela sa talijanskog i priredila Azra Nuhefendić.

Izvor http://www.slobodnaevropa.org/content/Article/1139569.html

[markok]

Lov: Ja i ratni zločinci – Devetnaesti dio
______________________________________

17.06.2008

Zabrinuta sam. Dolaze mi vijesti da su neke zemlje, članice NATO-a, Italija, Grčka, Španija i druge, spremne da prihvate Srbiju i Crnu Goru u Partnerstvo za mir, što je u suštini program približavanja NATO-u, dakle bez predhodnog uslovaljavanja saradnjom sa Hagom. Odlazim u posjetu Banja Luci, Beogradu i Podgorici s ciljem da pojačam pritisak na Srbe da sarađuju.


Dodik svaljuje krivicu na Beograd
_____________________________

U Banja Luci sam razgovarala sa Miloradom Dodikom, premijerom Republike Srpske. Podsjetila sam ga na sva prazna obećanja koja mi je davao prethodnih godina. Dodik je svaljivao svu krivicu na Srbiju, tvrdio je da je prekinuo financijsku pomoć porodicama haških bjegunaca, nakon čega je uslijedila serija novih obećanja. Za 11 godina, otkako je priznata Dejtonskim sporazumom, Republika Srpska nije uhapsila nijednog haškog optuženika. Obavijestila sam Dodika i njegovog ministra unutrašnjih poslova da je novi savjetnik ministra unutrašnjih poslova za saradnju sa Sudom, jedan od osumnjičenih za ratne zločine, kao i da znamo da je rođak jednog od četiri glavna optuženika. Ministar, koji je prisustvovao razgovoru, tvrdio je, naravno, da je ta informacija za njega novost. Nikoga nije zbunila činjenica da jedan haški optuženik i savjetnik u Vladi Republike Srpske imaju isto prezime – Župljanin.


Kasno poslijepodne, 20. marta 2006. godine, ponovo se susrećem s Vojislavom Koštunicom, u sjedištu Vlade u centru Beograda. Koštunica, koji je obično krut i tvrdoglav, počeo je razgovor neuobičajeno dinamično. Rekao je da je razgovarao sa Ollijem Rehnom i da zna da ćemo se sresti u Briselu. Ponovio je da je hapšenje Ratka Mladića u interesu Srbije, priznao da se general nalazi u Srbiji i da ga je srpska policija slijedila sve do februara, ali da su mu onda izgubili trag. Onda mu se, međutim, omaklo: „Ukoliko se blokiraju pregovori s Evropskom unijom, biće mnogo teže uhapsiti Mladića“. Obećao je da će Mladić biti uhapšen i stavljen u kućni pritvor do kraja aprila. Zamolio me je da Olliju Rehnu dam pozitivnu ili bar ohrabrujuću ocjenu saradnje Srbije sa Sudom: „Uspjeh Srbije će biti i uspjeh Tribunala“, rekao je. Olliju Rehnu je obećao da će dati ostavku ako Mladić ne bude uhapšen.


Čekali smo i ubrzo shvatili da su nova Koštuničina obećanja prazna. U martu se šef Istražiteljske kancelarije Suda, Patrick Lopez-Terres, vratio iz Beograda s ocjenom da je situacija obeshrabrujuća: „Srbi i dalje nastoje da ubijede Mladića da se preda. Jasno je da se nadaju da će odgađanjem martovskog roka zaraditi još nekoliko dodatnih mjeseci“. Prošao je i april a Koštunica nije uradio ništa, nije dao ni ostavku. Rehn je obavijestio predsjednika Evropske unije da Beograd nije ispunio svoje obaveze: „Ova stvar se tiče kredibiliteta Evropske unije“, ocijenio je Rehn. Odmah nakon toga je otkazao razgovore sa Beogradom zakazane za početak maja.


Polovinom juna, u Hag je došao šef srpske tajne službe (Bezbednosno-informativne agencije, BIA) Rade Bulatović. Tvrdio je da je naš izvještaj Evropskoj uniji bio neprecizan, maliciozan i politizovan. Usudio se da nam kaže da nije bilo problema da se uhapsi Ratko Mladić i da se Beograd nije ograničio samo na to da ubjeđuje Mladića da se dobrovoljno preda.

Nakon Bulatovićeve posjete, Beograd pokušava ponovo da dobije na vremenu. Predstavili su nekakav „Akcioni plan“ za hvatanje Mladića. Bili smo prinuđeni da protestujemo, jer u prvim verzijama „plana“ nisu predvidjeli da ga uhapse. Prilikom objave „Akcionog plana“, Vojislav Koštunica je tvrdio kako je nemoguće zamisliti da Evropska unija bez Srbije može doprinijeti miru i stabilnosti na Balkanu. Moguće da je tako nešto teško zamisliti, ali samo Koštunici.


SAD mijenjaju politiku prema Srbiji
________________________________

Status quo, nikakve novosti, nijedno hapšenje, niti jedan znak saradnje od strane Beograda, a s druge strane odlučno odbijanje EU da nastavi razgovore o stabilizaciji i pridruživanju – takvo je stanje stvari do polovine 2006. godine. Ujesen smo dobili vijesti da Amerika počinje da mijenja svoju politiku prema Srbiji. Čuli smo da je američki Savjet za nacionalnu bezbijednost odlučio da podrži odluku o ulasku Srbije u Partnerstvo za mir, bez preduslova. Računali su da bi to odvratilo približavanje Srbije Rusiji i olakšalo hvatanje Mladića i Karadžića. U novembru smo dobili informaciju da je, za vrijeme leta iz Vašingtona za Rigu, predsjednik George Bush odlučio da promijeni američki stav prema Srbiji. Uprkos otporu Holandije i jednog broja drugih zemalja članica, NATO je na samitu u Rigi odlučio da otvori vrata Srbiji. Nikako nisam bila zadovoljna tom odlukom. Objavila sam da ni NATO ni SAD nisu unaprijed konsultovali Sud u vezi ocjene saradnje Srbije sa Hagom. Takođe sam izjavila da je takva odluka zapravo nagrada za srpsko odbijanje saradnje. Bushova administracija je praktično odlučila da u NATO primi iste one vojnike koji su štitili Mladića, haškog bjegunca, optuženog za sistematsko ubijanje 7.500 muslimanskih zatvorenika; o drugim optužbama da ne govorim.



Nekoliko sedmica kasnije, prilikom posjete Vašingtonu, zamjenik glavnog tužioca David Tolbert i moj politički savjetnik Jean-Daniel Ruch pitali su jednog člana Savjeta za nacionalnu bezbjednost zašto su SAD odlučile da napuste jedinu polugu pritiska na Srbe. „Imamo je još“, tvrdio je. „Možemo uticati na evropske saveznike da zadrže svoj stav i odlučnost da istraju na preduslovu saradnje Srbije sa Hagom. Promijenili smo našu političku liniju da bismo poboljšali izborne perspektive Borisa Tadića“, tvrdio je naš sagovornik. Mi mu odgovorili da mislimo da je takva odluka bila pogrešna i da će nova politička linija SAD protivnicima Borisa Tadića zapravo ići na ruku – Koštunici i ostatku srpske desnice, koji su oduvijek insistirali na tome da se ne radi ništa i da se čeka da popusti odlučnost međunarodne zajednice. Činjenice su nam davale za pravo. Politički pobjednik izbora u Srbiji, nakon promjene američke politike, je bio Koštunica, a ne Tadić. Naravno, Koštunica je bio zadovoljan i izjavio da je dobro biti član Partnerstva za mir, da će to ojačati odnose Srbije sa Zapadom i da to može pomoći Srbiji da ponovo preuzme kontrolu nad Kosovom.


EU odustaje od preduslova
________________________

Nakon promjene američke politike prema Srbiji su vrlo brzo uslijedili zahtjevi unutar EU da se omekšaju i njihovi preduslovi Beogradu. Isti dan kada je Bush, u toku leta prema Rigi, odlučio da promjeni američki stav prema Srbiji – 28. novembra – u Hag je doputovao politici direktor britanskog Ministarstva vanjskih poslova John Sawers. „SAD su odlučile da prime Srbiju u Partnerstvo za mir. Sada će za Veliku Britaniju biti jako teško da sama insistira na svojoj poziciji“, rekao je Sawers. Upozorio nas je da možemo očekivati pritisak Italije, Španije, Mađarske, Austrije i Grčke – Grčka je najodlučnije podržavala ulazak Srbije u EU – da se počne sa razgovorima o stabilizaciji i pridruživanju sa Beogradom. „Moramo se boriti na inteligentan način“, rekao je Sawers, a zatim je signalizirao da bi Velika Britanija mogla da „baci spužvu“:

„Ono što želimo je da privolimo Srbe na jedan ciklus saradnje. Ukoliko dođe do političkog angažmana i pozitivnih signala, nezavisno od predaje Mladića Hagu, možemo pozvati Ollija Rehna da nastavi pregovore sa Srbijom“. Ovo je bila ključna rečenica, koju Sawers izgovara čak i bez spominjanja Kosova.


U Srbiji su se 21. januara 2007. ponovo održavali izbori. Desnica je odnijela čistu pobjedu. Mjesta u parlamentu su podijeljena između Radikala i Koštuničine partije. Međunarodna zajednica se opet odlučila da u Koštunici vidi umjerenog a ne radikalnog nacionalistu.


Kratko nakon toga, Britanci su opet posjetili Hag. Ministar za odnose sa Evropskom unijom Geoffrey Hoon je došao da razgovara sa mnom 29. januara. Ovoga puta sam otvoreno rekla: „Srbi nastavljaju da ubjeđuju Mladića da se sam preda. Mogli su ga uhapsiti sto puta da su htjeli. Plašim se da će odluka EU da nastavi pregovore sa Srbijom biti negativna poruka Beogradu“.

„Gdje je Mladić“, pitao je Hoon.
_______________________________

„Vjerovatno u jednom stanu u Beogradu. Šefovi obje tajne službe znaju tačno gdje se nalazi, ali Koštunica im nije dao zeleno svjetlo da ga uhapse. Predsjednik Boris Tadić bi dozvolio hapšenje, ali kao predsjednik nema tu moć“, odgovorila sam.

„U njihovom je interesu da sarađuju. Neću činiti nikakve dalje ustupke, inače nećemo nigdje stići“, rekao je Hoon.

„A Kosovo?“, pitala sam ga, imajući u vidu mogućnost da se „slučaj Mladić“ riješi u zamjenu za srpsko pristajanje na nezavisnost Kosova.

„Nema potrebe za takvom razmjenom“, tvrdio je Hoon.

Zatim me je pitao za Radovana Karadžića. Obavijestila sam ga da imamo informacije da je u Srbiji, ali da često prelazi granicu i krije se Republici Srpskoj, te da ima pomoć i podršku Srpske pravoslavne crkve. „Karadžić zavisi od prodaje droge“, rekla sam mu i dodala da tražimo od srpskih preduzetnika, koji su umorni da mu plaćaju „danak“, da s nama sarađuju.


Nagrada za nesaradnju
__________________________

Odlučila sam da se suočim sa predstavnicima zemalja koje su podržavale bezuslovni prijem Srbije u EU. Prva stanica mi je bila Madrid. Nekoliko sedmica ranije sam dala intervju jednom španskom listu, gdje sam izjavila da sam razočarana spremnošću Španije da pomogne bezuslovno obnavljanje pregovora sa Srbijom. Ministar inostranih poslova Španije Miguel Angel Moratinos je bio crven od bijesa. Dizao je glas i gestikulisao, kako to rade Latini. Rekao mi je da Španija i druge zemlje žele da nastave pregovore sa Srbijom, ali ne bez preduslova, uvjeravao me je. „Ali hvatanje Mladića ne može biti preduslov“, dodao je i ponovio svoje obećanje: „Učinićemo sve što je moguće da privolimo Srbiju na saradnju. Želimo efikasnu saradnju. Ako razgovori budu uspješni, a Mladić još na slobodi, na kraju nećemo potpisati“.

Nakon toga sam otišla u Rim na razgovore sa italijanskim ministrom inostranih poslova D’Alemom, koji je takođe podržavao bezuslovno nastavljanje pregovora sa Srbijom.


„Ali Vi znate da se svi, izuzev Belgije i Holandije, slažu da treba nastaviti pregovore sa Beogradom, ukoliko je to način da se postigne napredak. To, međutim, ne znači da napuštamo Sud. Mi želimo rezultate. Prekid pregovora je bio greška. Sve je povezano. Kosovo je povezano. Moramo zajednički napraviti izvještaj o saradnji, jer ako Srbi ocijene da je tužilac izolovan, prestaće da sarađuju u potpunosti. Niko u Evropi ne misli da Srbi ne treba da sarađuju. Moramo napraviti klimu međusobnog povjerenja. Moguće da griješim, ali čini mi se da imam dobre namjere“, rekao je D’Alema.

Nije mi bilo jasno kako vlasti u Beogradu mogu manje da sarađuju. „Status Kosova nema veze s Tribunalom“, odgovorila sam. „Bojim se da nećemo nikada uhvatiti Karadžića i Mladića. Sud treba da se zatvori 2010. godine. Srbi samo gledaju da dobiju na vremenu. Dobili su na poklon Partnerstvo za mir, a vi im sada dajete još jedan poklon“.

„Ako se plašite da odugovlače u nadi se će se Sud zatvoriti, spremni smo da produžimo mandat Suda i poslije 2010“, rekao mi je D’Alema.

U tom trenutku sam shvatila da je uzaludno da dalje insistiram. Samo Savjet bezbjednosti UN-a može da odluči o mandatu Haškog suda. Italija nije članica Savjeta bezbjednosti i bilo je sigurno da ne bi finansirala produžetak rada Suda niti za jedan dan.

Izvor http://www.slobodnaevropa.org/content/Article/1140258.html

[markok]

Lov: Ja i ratni zločinci – Dvadeseti dio
__________________________________

20.06.2008

Svjedok masakra
_________________

Sudski proces za genocid u Srebrenici trajao je već dva mjeseca, kada su, ujesen 2006. godine, Sjedinjene Američke Države (SAD) odlučile da napuste politiku uslovljavanja saradnje Srbije sa Sudom u zamjenu za prijem u Partnerstvo za mir. Istovremeno, mnoge evropske zemlje su pronalazile razloge i načine da izbjegnu postavljanje preduslova Srbiji za nastavak pregovora o stabilizaciji i pridruživanju.



Zadnje sedmice februara 2007. godine Tužilaštvo je imalo pred sobom još šest mjeseci da predstavi optužnicu protiv Vujadina Popovića i drugih optuženih, uz odsustvo glavnog optuženog Ratka Mladića i njegovog pomoćnika za bezbjednost, generala Zdravka Tolmira. Zahvaljujući dvojici ključnih svjedoka smo došli do još jedne potvrde o važnosti nastavka procesa, zahtjeva za hapšenje i izručenje Sudu preostalih haških bjegunaca, bez obzira što je podrška zapadnih sila Sudu opadala.

Dječak pred streljačkim strojem
______________________________



Samo nekoliko metara od moje kancelarije, jedan svjedok optužbe, čovjek čije su se ime i identitet držali u tajnosti zbog mogućnosti od odmazde, sjedio je na klupi rezervisanoj za svjedoke, iza platna koje ga štitilo od pogleda publike u glavnoj sali. Svjedok je bio vozač kombija kojim je pripadnicima Vojske bosanskih Srba, u vrijeme masakra u Srebrenici, dovozio hranu i piće. U ključnom dijelu svjedočenja je rekao da je prisustvovao ubijanju mladića i odraslih Muslimana. Transportovani su na jednu poljanu i tu ubijani. Njiva je već bila pokrivena leševima kada je svjedok prisustvovao tom događaju, jednom od onih događaja koji mijenjaju život:

„Među tijelima, koja više nisu ličila na ljude, već na nabacano, iskomadano meso, pojavilo se jedno ljudsko biće. Bio je to jedan dječak od pet-šest godina… Nevjerovatno… To je bilo za nevjerovati… To ljudsko biće je izašlo iz te gomile leševa i krenulo prema stazi, gdje su bili vojnici sa automatskim puškama i ,radili svoj posao‘. Dječak je hodao prema njima. Svi ti vojnici i policajci, svi ti ljudi beskrupulozni ljudi, odjednom su spustili puške i svi do jednog ostali kao paralizovani. To je bilo samo jedno dijete… jedan lijep dječačić, nevin… sav umrljan i pokriven ostacima ubijenih ljudi… Jedan oficir, potporučnik ili poručnik, najarogantnija osoba koju sam ikada sreo, obratio se vojnicima i rekao: ,Šta čekate? Završite s njim‘. Međutim, ti ljudi, kojima nije bio nikakav problem da ubijaju po cijeli dan, su mu rekli: ,Gospodine, imate pištolj, zašto ga vi ne dovršite? Mi to ne možemo učiniti‘. Oficir je zatim rekao: ,Uzmite to dijete, stavite ga na kamion i odvedite dole. Kasnije ga dovezite ovamo sa sljedećom grupom, tako ćemo završiti s njim‘.

Ja sam bio potpuno paralizovan. Nisam pripadao grupi, bio sam zadužen samo za logistiku. Nisam imao ništa s tim što se tu dešavalo. Oni su ubijali ljude, a moj posao je bio da im donosim hranu i piće. Onda su uzeli dijete… Ne oni koji su ,dovršavali‘ one što su bili streljani, već su drugi uzeli dijete za ruku… Dječak je dozivao: „Babo!“… Tako mi zovemo oca. Dijete je bilo u šoku. Doveli su ga do kamiona. Shvatio je da je već bio na kamionu i počeo je da se trese i grči, vikao je: ,Ne, ne, neću...!‘. Nisam mogao izdržati, morao sam da reagujem: ,Slušajte‘, rekao sam, ,ja ću upaliti svjetlo na mom kombiju i pustiću muziku, tako ću ga malo zavarati i odvratiti mu pažnju od onoga što se dešava‘. Upalio sam radio jer sam htio da se dječak malo povrati. Bio je sasvim izgubljen, nije znao šta se dešava. Rekao sam: ,Odvešću ga ja tamo gdje mi vi kažete‘. Popeo sam se u kombi i upalio svjetla. To je malo pomoglo, jer je okolo bio potpuni mrak. Rekao sam dječaku: ,Dođi ovamo, dođi kod mene. Vidi, upalio sam svjetlo, pustio muziku…‘ Uzeo me je za ruku i pošao sa mnom. Ne bih nikome poželio da mu se desi nešto tako. Držali su me za jakog čovjeka, ali to me je dotuklo. Ne daj Bože da se ikome tako nešto desi. Stisak ruke, stisak njegove male ruke… Bio sam iznenađen snagom kojom me je to malo dijete držalo. Onda sam se popeo u kombi. Ostavio sam ga samog samo jedan sekund, morao sam da upalim motor. Poslije smo se vratili nazad. Vratili smo se sa sljedećom grupom nesrećnika koji su onda ubijeni. Znate šta je to značilo…“



Samo četiri dan kasnije, 26. februara 2007. godine, preko interne televizije Suda sam u svojoj kancelariji ponovo gledala slike sa suđenja koje je bilo u toku. Jedan mladić je svjedočio iza zatvorenih vrata. To je bio mladić koji je kao dijete od sedam godina izašao iz gomile leševa, pokriven ljudskim ostacima, dječak koji se tada uputio prema ubicama koji su likvidirali njegovoga babu.



Dok sam sjedila u kancelariji slušajući svjedočenje tog mladića, mogla sam čuti kolektivni uzdah olakšanja i zlurado smijanje koje je dolazilo iz pravca srpske direkcije Suda.


Šok zbog presude Suda pravde
_____________________________

Tog istoga jutra, u svečanoj sali Palate mira, samo kilometar dalje od Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, sudije Međunarodnog suda pravde, najmoćnijeg pravnog organa Ujedinjenih naroda, donijeli su odluku u postupku koji je pokrenula Republika BiH protiv Srbije zbog učešća u genocidu između 1992. i 1995. godine. Slobodan Milošević je između ostalog naoružavao, finansirao i podsticao bosanske Srbe da pokrenu kampanju etničkog čišćenja, koja je odnijela stotine hiljada života i protjerala stotine hiljada ljudi iz svojih kuća. Međunarodni sud pravde je objavio da su njegove sudije sa 13 glasova za i dva protiv oslobodile Srbiju optužbe za genocid, uključujući i genocid u Srebrenici. Većina sudija je tvrdila da „Srbija nije počinila genocid preko svojih organa odnosno odgovornih osoba“. U obrazloženju presude, predsjednik Suda, engleski sudija Rosalyn Higgins je napisala: „Zločini i genocid u Srebrenici se ne mogu pripisati državnim organima Srbije. Ova presuda je obavezujuća i definitivna“.



Bila sam šokirana. Shvatila sam da istina nije ničemu služila. Od proljeća 2003. godine Tužilaštvo je dobilo stotine tajnih dokumenata, između ostalog i zapisnike sa sjednica, održanih u toku rata, srpskih vojnih i političkih vođa, koji su jasno potvrđivali ulogu Srbije u ratu u Bosni i Hercegovini. Srbija je uspjela da dobije dozvolu Suda da proglasi tajnim neke dijelove tih dokumenata, pa čak i da ih učini tajnim za sudije Međunarodnog suda pravde. Sudije su mogle donijeti drugačiju presudu samo da su insistirale da im se dopusti uvid u kompletnu dokumentaciju Vrhovnog savjeta odbrane Srbije. Sud, međutim, nije naredio da im se predaju necenzurisani dokumenti, kako je tražio pravni tim BiH. U obrazloženju, Međunarodni sud pravde je istakao da „postoji previše dokaza na Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju“. U presudi je Sud priznao da sudije nisu vidjele cenzurisane dijelove dokumenata. Dio sudija Međunarodnog suda pravde je imao drugačije mišljenje i kritikovali su tu odluku. Jordanski sudac Awn Shawkat al-Khasawneh je napisao da je „odluka Suda da ne reaguje žalosna“ i dodao: „Sasvim je razumno misliti da su cenzurisani dijelovi dokumenata mogli rasvijetliti centralna pitanja“. Alžirski sudija Ahmed Mahiou je napisao da su sudije bile podstaknute različitim razlozima, među kojima nijedan, međutim, nije dovoljno ubjedljiv da se cenzurisani dokumenti ne traže. Među tim razlozima je bila i bojazan da bi se, tražeći te dokumente, mogao ostaviti utisak da se Sud miješa u suverenitet jedne zemlje, odnosno da će biti osramoćen ukoliko Srbija odbije te dokumente da preda. To bi bilo smiješno da nije bilo tragično.



Zapisnici sa sjednica Vrhovnog savjeta odbrane i drugi dokumenti su bili nedvosmislena potvrda da je kontrola i dirigovanje ratnom mašinerijom u BiH bila u rukama Srbije. Pojašnjavaju detalje na koji način je Beograd „hranio“ vojnu moć bosanskih Srba, iako su, formalno, BiH i Srbija od 1992. godine bile dvije države. Bosanski Srbi i Srbija su bili odvojeni, ali su ustvari djelovali zajedno. Ti dokumenti su jasno potvrđivali ulogu Srbije i njene tajne policije u genocidu u Srebrenici i u pripremama masakra. Mogla bih, zbog ovoga što govorim, biti optužena za klevetu, ali to pitanje je isuviše važno da bi ostalo neobjašnjeno.



U drugom djelu presude, vezanom za masakr u Srebrenici, Međunarodni sud pravde je presudio da je „Srbija nije učinila ništa da spriječi genocid“.

Evropa ne haje za principe
_________________________

Moj pravni tim se sastao isto poslijepodne s ciljem da utvrdi da li bismo nešto iz odluke Međunarodnog suda pravde mogli iskoristiti za veći diplomatski pritisak na Srbiju da uhapsi i preda Mladića i Karadžića. Presuda nam je davala moguće argumente za razgovore sa zemljama članicama Evropske unije:

- Da li zaista želite da primate u svoje članstvo državu koja je prekršila konvenciju o genocidu?

- Šta će biti sa vašim principima i vrijednostima?

- Šta ćemo sa onim „Nikad više“?



U februaru 2007. godine sam poslala pismo njemačkom kancelaru Angeli Merkel, u kojem sam, između ostalog, napisala: „Kao što su pokazala prethodna iskustva, samo stalni pritisak i nedvosmislene poruke Evropske unije, prisiliće Srbiju na saradnju. Radi prava i autoriteta zakona je od najveće važnosti da EU zadrži svoju poziciju i da nastavi sa politikom uslovljavanja nastavka pregovora o stabilizaciji i pridruživanju saradnjom Srbije sa Sudom, odnosno hapšenjem i izručenjem Ratka Mladića“. Nakon sedam dana, Merkel mi je poslala ljubazan odgovor.

Prevela sa talijanskog i priredila Azra Nuhefendić.

Izvor http://www.slobodnaevropa.org/content/Article/1140545.html

[markok]

Lov: Ja i ratni zločinci – 21. dio
______________________________

24.06.2008

Broj haških bjegunaca na dan 31. maja se smanjio sa šest na pet – vlasti Republike Srpske su konačno izvele prvo hapšenje. Istina, prije toga, šef srpske tajne službe (BIA), Rade Bulatović, i njegovi operativci, otkrili su gdje se krije nekadašnji zamjenik Ratka Mladića, Zdravko Tolmir. On je bio jedini oficir vojske bosanskih Srba koji se mogao suprotstaviti Mladiću. Izgleda da nije bio korumpiran, živio je skromno, kao monah. Mladić mu je slijepo vjerovao. Tolmir je bio glavni organizator mreže koja je štitila Mladića.


Srbi mi nikada nisu dali tačne podatke o hapšenju Zdravka Tolmira, jer su željeli da ostave utisak da Srbija nema ništa sa njegovim hapšenjem. Bilo nam je poznato da je Koštunica – suprotno svojim izjavama i zvaničnim obećanjima – bio i ostao protivnik hapšenja i isporuke osoba optuženih za ratne zločine. Znali smo da Tolmir ima zdravstvene probleme i da je o srpska BIA pratila njegove ljekare i suprugu.




Jedan specijalni tim BIA-e je uhapsio i zadržao Tolmira, jer je odbio da se spontano preda Sudu. Izgleda da je Rade Bulatović kontaktirao policiju Republike Srpske i obavijestio ih da će Mladić ili osoba njemu bliska preći granicu između Srbije i Bosne i Hercegovine. U međuvremenu su srpski policajci vjerovatno odvezli Tolimira preko Drine, prirodne granice između dvije države, i tu ga ostavili. Policija Republike Srpske ga je pronašla kako sam hoda uz cestu, blizu sela Sopotnik.


Nakon transporta u Banjaluku, Zdravko Tolimir je odbio da odgovori na pitanje gdje su ga lokalne vlasti predale pripadnicima međunarodnih snaga. Slijedeći utvrđenu proceduru, NATO ga je prebacio u Hag. Tolmir se nije protivio. Naprotiv, rekli su mi da je s komandantima, koji su bili u njegovoj pratnji, diskutovao o filozofiji života, o metodama mentalne samokontrole i tako dalje.


Poslije su mi vlasti bosanskih Srba rekle da Tolmir nikada ne bi samovoljno pristao da učestvuje u sličnoj inscenaciji, samo zato da bi Koštunica mogao da izjavi kako se nijedan haški bjegunac ne nalazi na teritoriji Srbije. Šaleći se, jedan funkcioner bosanskohercegovačke policije mi je rekao kako srpske vlasti doživljavaju Republiku Srpsku kao mesto gdje mogu mirne duše odložiti „svoj nuklearni otpad“.


Hapšenje Zdravka Tolmira je bilo iznenađenje za članove Suda. Za nas je to bio dobrodošao podsticaj, ohrabrenje i – činilo nam – najava uskorog hapšenje Mladića. Zdravko Tolmir je za vrijeme prvih saslušanja pred Sudskim vijećem bio vrlo nervozan. Ignorisao je naredbe sudije da ne ustaje kada ga prozivaju, skinuo je slušalice i na taj način odbio da sluša simultani prevod osam tačaka optužbe po kojima je optužen za genocid i druge zločine vezane za masakr u Srebrenici. Odbio je da izjavi da li se osjećam krivim ili nevinim. Tražio je da Sud istraži njegovo „nelegalno hapšenje i otmicu od strane grupe kriminalaca“. Sigurna sam da je osjećao odnosno da je znao da su ga izdali njegovi zemljaci. Ne razumijem zašto ga Rade Bulatović nije duže zadržao u pritvoru i ispitao ga o Mladićevom skrovištu.


Koštunica ne poznaje Mladića
____________________________

Mjesecima sam planirala duže putovanje u Beograd, koje bi se poklapalo sa imenovanjem članova nove srpske Vlade. Namjeravala sam da razgovaram sa što više zvaničnika s ciljem da pritisnem srpsku Vladu da izvrši svoje obaveze i uhapsi preostale haške bjegunce.


Prvi susret je bio sa Vojislavom Koštunicom. Bez obzira na prijatnu retoriku, razgovor s njim uopšte nije bio ugodan. Uvjeravao me je da je saradnja sa Sudom ušla u novu fazu:


„Ova posljednja faza će biti mnogo jednostavnija“, rekao je i tvrdio da su koordinatori saradnje sa Sudom, Rasim Lajić i Vladimir Vukčević, izveli odličnu operaciju hapšenja Zdravka Tolmira. „Sve smo obavili u saradnji sa policijom Republike Srpske“, hvalio se. Pitam sam ga kako to da nije izdao nikakvo zvanično saopštenje povodom hapšenja Tolmira, kako to da nije iskoristio tu priliku da ukaže srpskom narodu na značaj hapšenja optuženih za ratne zločine. „To nije bilo neophodno“, odgovorio je. „Važno je da smo to obavili“.


Onda se upustio u kritiku Suda, čak je izrazio i podršku Vojislavu Šešelju, srpskom ultranacionalisti, tvrdeći da su svjedoci na Šešeljevom suđenju bili manipulisani. Ova tvrdnja je bila smiješna i niko je nije uzimao za ozbiljno, izuzev, izgleda, sudije Jean-Claude Antonettija. Njegovi monolozi na suđenju su primorali drugu dvojicu sudija da se od njega javno distanciraju.


Koštunica je priznao da će za Srbiju biti teže uhapsiti Mladića nego što je za Hrvatsku bilo uhapsiti Antu Gotovinu, jer:


„Mi Mladića ne poznajemo. Nikada ga nismo vidjeli. On je iz Bosne. Ne znamo gdje se krije“, objasnio je. “Mladić je već bio ovdje u Srbiji i Beogradu i vlasti su to savršeno znale“, rekla sam mu. „Možemo li biti sigurni da postoji politička volju da ga uhapsite?”, pitala sam ga. „Da“, odgovorio je Koštunica.


Nekoliko sati kasnije smo saznali pravu istinu o hapšenju Zdravka Tolmira. Pokazalo se da glavni tužilac Srbije Vladimir Vukčević i šef Kancelarije Srbije za odnose sa Sudom Rasim Ljajić nisu imali pojma o toj akciji. Vukčević je čak tvrdio da je razmišljao o tome da podnese ostavku u znak protesta, jer nije bio obaviješten o odluci da se Tolimir uhapsi:


„Svi smo bili na sastanku. Rade Bulatović nam je pričao izmišljotine“, rekao je Vukčević. Pitao se zašto Tolimir nije uhapšen u Srbiji da bi se pokazala spremnost na saradnju sa Sudom, ali je na kraju rezignirano priznao: „Nije važno koje je mačka boje, važno je da hvata miševe“.

Boris Tadić ne vjeruje šefu tajne službe, Bulatoviću
_______________________________________________


Na početku razgovora sa predsjednikom Borisom Tadićem sam mu rekla da ću poslati pozitivan izvještaj Ujedinjenim nacijama i Evropskoj uniji o saradnji Srbije sa Sudom, da je Olli Rehn o tome već obaviješten i da mi je potvrdio da će Srbija dobiti značajnu financijsku pomoć od EU. Rekla sam mu da je Rade Bulatović pokazao rezultate u hvatanju bjegunaca i da želimo da nastavi u istom pravcu. Tadić, međutim, nije imao povjerenja u Bulatovića i rekao je – i to bez uvijanja – da će gledati da ga se otarasi u novoj vladi. Rekao je da za to ima mnogo dobrih razloga, što sam mu vjerovala.


„Da baš Vi tražite da Bulatović ostane?“, rekao je i pitao me da možda i ja nisam uskočila u Koštuničin tim.


Nisam imala mnogo povjerenja u Bulatovića i to sam više puta jasno rekla svima, pa i samom Bulatoviću. Ali njegov tim je bio zaslužan za hapšenje Tolmira. Čak su nam dostavili i Mladićev lični dosije, izuzev čuvenog dokumenta o ocjeni njegovoga rada u godini kada je izvršen masakr u Srebrenici 1995. godine.


„Slijedeće hapšenje je Mladić“, rekla sam. „Sada je na tajnim službama da to urade i moramo im pomoći koliko možemo“.


Hapšenje Vlastimira Đorđevića
______________________________

Jedna od ljubavnica Vlastimira Đorđevića je zaustavljena na granici zbog manjeg incidenta. Za vrijeme ispitivanja je otkrila gdje se Đorđević krije. Nije se skrivao u Rusiji, kako smo vjerovali, već u jednom turističkom mjestu na crnogorskom primorju. Đorđević se bio vratio iz Rusije još 2003. godine, prije nego što mu je istekao pasoš. U Beogradu je nabavio lažna dokumenta na provokativno ime – Novica Karadžić. Putovao je između Crne Gore i Beograda više puta, a jednom je čak odsjeo u hotelu „Moskva“ u samom centru grada. Nešto iza ponoći, 17. juna, u Crnu Goru je sletio avion sa srpskim specijalcima i istražiteljima Suda. Potraga se je koncentrisala na jedna stan u Budvi. Međutim, tu Đorđević nije nađen. Uhapšen je na drugoj asresi, u stanu izvjesnog Stojkovića iz Beograda.


Imala sam nekoliko neugodnih pitanja za crnogorske vlasti, koje sam posjetila nekoliko nedelja kasnije. „Đorđević je živio pod lažnim imenom Karadžić“, rekla sam predsjedniku Filipu Vujanoviću, „što zvuči kao šamar. Kako to da je mogao nesmetano da živi u Crnog Gori?“ Vujanović i drugi su mi objasnili da niko nikada nije ozbiljno tragao za Đorđevićem jer se vjerovalo da se krije u Rusiji.


Na desetoj godišnjici genocida u Srebrenici nisam bila. Prisustvovala sam, međutim, jedanaestoj – 11. jula 2006. Ceremoniji sam prisustvovala praktično sama sa muslimanskim vjerskim liderima. „Majke Srebrenice“ su javno izjavile da ne žele da prisustvujem ceremoniji jer Mladić još nije uhapšen. U sali za VIP mi je prišao reis Mustafa Cerić. Uzeo me je za ruku i srdačno me je pozdravio, iako je znao šta su „Majke Srebrenice“ izjavile. „Drago mi je da Vas vidim“, rekao mi je Cerić.


Reis Cerić je uvijek bio veoma kooperativan, nezavisno od vjetrova koji su duvali u bosanskohercegovačkom javnom mnijenju BiH. Uvijek je govorio da se mora insistirati na odgovornosti vođa. Tada mi se nasmiješio i rekao: „Rasim Delić je nevin“. To je bio jedan od optuženih bivših komandanata bosanske vojske. Odgovorila sam mu da nije nevin. Držao me je za ruku i nakon što smo izmijenili još nekoliko ljubaznih fraza i ponovio: „Delić je nevin“. „Ne nije“, tvrdila sam. Situacija je bila gotovo tragikomična, međutim srdačnost i dobrodošlica koju mi je ukazao reis Cerić mi je u tom trenutku bila jako važna, jer ju je pokazivao pred svima.


Dok brojim zadnje dane osmogodišnjeg rada u Haškom sudu, izvan domašaja pravde su još uvijek posljednje četiri osobe optužene za ratne zločine – Mladić, Karadžić, Župljanin i Hadžić. Decembar se primicao, a osjećanje neuspjeha je bilo sve jače.


U ljeto 2007. godine smo dobili ohrabrujuće informacije o skorom hapšenju Ratka Mladića. Karadžić je bio nestao, vjerovatno negdje u planinama svog rodnog kraja. Pri pretesu njegove porodične kuće na Palama, pronađeno je 20.000 eura, vjerovatno dio novca za autorska prava za Karadžićeve knjige. Javljeno nam je da se krije u Manastiru Mileševo, nedaleko od Priboja, gdje je bio nadležan vladika Filaret.


Župljanin je iza sebe ostavio mnogo tragova. Obaviješteni smo da je viđen u Herceg Novom. Njegovi sin i žena su bili pod prismotrom. Vršio se pritisak i na njegovu svastiku, kao i na jednu od osam ljubavnica, koja je bila trudna, s ciljem da ga ubijede da se preda. Kasnije smo čuli da je možda u Moskvi.


Činilo mi se da pravda nije pobijedila, odnosno da su moji napori da se uhapsi bili uzaludni. Činilo mi se čujem potmuli smijeh Srbije – nakon svih laži svojih vođa, uz sve posljedice koje su iza sebe ostavile jedinice koje su djelovale u njeno ime, pored toliko hiljada nevinih ubijenih u Srebrenici, ta i takva može biti primljena u Evropsku uniju. Taj potmuli smijeh se odbijao od dimnu zavjesu, koja se pružala od Brisela do Londona, preko Pariza do Rima, Vašingtona i Njujorka. Bili su ubijeđeni da smo zaboravili šta se desilo.

Mjesecima nakon parlamentarnih izbora, u posljednjoj sedmici maja 2007. godine, srpski političari konačno uspijevaju da sastave vladu. Istovremeno, Tužilaštvo šalje u Beograd dva istražitelja, stručnjaka za ljudska prava – Stephanie Frease i Vlatku Mihelić – da nadgledaju inicijative nove srpske Vlade u pronalaženju i hapšenju posljednjih bjegunaca. Situacija počinje da se razvija.

Prevela sa talijanskog i priredila Azra Nuhefendić.

Izvor http://www.slobodnaevropa.org/content/Article/1145066.html

[markok]

Najnovije informacije o Ratku Mladicu mozete pratiti na adresama:

http://z14.invisionfree.com/LEPOTANI/index...?showtopic=3045

http://novareligija.page.tl/Haski-dosije-.htm
~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

Sa BIA je bilo neshvatljivih problema. Ignorisala je zahteve građana, nije se izjašnjavala po zahtevima, niti postupala po nalozima poverenika, nije izvršavala nikakve obaveze iz zakona - kaže u intervjuu za „Blic“ Rodoljub Šabić, poverenik za informacije od javnog značaja, i naglašava da je pitanje različitih oblika civilne, pre svega parlamentarne kontrole rada tajnih službi trajno aktuelno pitanje za društvo koje želi da bude demokratsko. Na dan kada kancelarija poverenika za informacije od javnog značaja obeležava četiri godine od osnivanja, Šabić podseća da je „tajna služba“ u Crnoj Gori, na zahtev tamošnjeg poverenika, objavila koliki broj građana prisluškuje, dok srpska BIA čak i to uporno odbija. Time praktično krši osnovna demokratska prava građana. - Najveći deo informacija BIA i VBA, jasno je, ne može biti dostupan javnosti, ali to ne znači da za njih ne važe obaveze iz zakona - kaže Šabić za „Blic“. Opsirnije na adresi
http://novareligija.page.tl/TAJNA-SLUZBA--g-BIA-g--.htm
~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~


BIA dotira NVO
_______________


Bezbednosno - informativna agencija (BIA), kako piše u budžetu, dobila je
za 2009. godinu 3.510.866.000 dinara, od kojih je 1,5 milion predviđen za dotacije nevladinim organizacijama, mada nije precizirano kojim???

Za stavku "usluge po ugovoru", BIA je odvojila 46.891.000, za specijalizovane usluge 32.240.000, nagrade zaposlenima i ostale posebne rashode 117.065.000, a za "naknade u naturi" 5.900.000.
U 2009. godini BIA na mašine i opremu planira da utroši 293.673.000, dok će na materijal otići 205.795.000.

Autor: FoNet

[markok]

Vase utiske,kritike,pohvale i sugestije posle citanja knjige "Lov" gospodje Carle del Ponte mozete poslati na E-mail lepotani.diplomatique@gmail.com

Ako smatrate da treba uneti neke ispravke molimo Vas pisite nam na
E-mail lepotani.diplomatique@gmail.com

[markok]

Medju nasim forumasima ima diplomata,analiticara,novinara,knjizevnika,slikara,pijanista,svestenika,uniformisanih muskaraca,i mnogo njih nam je pisalo i interesovalo se za Lepotani.com Ovim putem Vas obavestavamo da ce nova verzija sajta za upoznavanje str8,bisex/gay osoba www.lepotani.com biti na netu u Januaru 2009. Na tom novom sajtu nece biti nikakvih pornografskih sadrzaja. Takodje,na tom novom sajtu se necemo baviti politikom.

Ovim putem pozivamo sve str8,i bisex/gay forumase koji mogu i zele da uplate dobrovoljni dinarski prilog za kreiranje nove verzije sajta Lepotani.com i za hosting. Uplatite koliko mozete,svaki Vas prilog nam je dragocen i neophodan bez obzira na iznos.

Vase priloge uplatite na tekuci racun broj 160-3900100073368-13 BANCA INTESA BEOGRAD.

Ako zivite u inostranstvu pisite nam na e-mail lepotani.diplomatique@gmail.com kako bi Vam poslali precizne bancine instrukcije za transfer deviza.Mi cemo platiti proviziju za transfer deviza u Beogradu. Hvala unapred, Web Team Lepotani.com
Molimo Vas posaljite nam Vase predloge,ideje,sugestije,price ,pesme,eseje ,slike i ostale materijale na E-mail: lepotani.diplomatique@gmail.com

Ovde Vam prenosimo vise informacija o novoj verziji sajta Lepotani.com
_______________________________________________________________

A web portal www.lepotani.com for general population of various sexual and gender orientation with separate forums and pages for exchange of various information and topics. Our mission is to promote positive and non-aggressive communication of people of different sexual orientation and gender identity. The target group of the Lepotani.com is the general and LGBT population in Serbia regardless on age, social and national background. Any person in the target group(s) may suggest activities and draw attention of the group to any important topic, as well as to become an active member of the organisation and participate in the work of the organisation. The members of the portal will be able to create and design their own webpage (profile) within the portal, contact other members, as well as to directly contact webmaster, owner and administrator of the portal and participate in improvement of the portal. Every suggestion will be carefully considered and applied. Also, there will be organised polls and evaluation of available services and contents of the portal on regular basis (i.e. quarterly or monthly depending on the evaluation topic). The project of building the portal is intended to gather people from Serbia, former Yugoslav republics, Balkan region as well as other parts of the world and help them in finding a partner as well as to exchange various information and share mutual interests.
The portal www.lepotani.com will represent the way of communication and popularization of LGBT culture as well as to promote tolerance between people of various sexual and gender orientation mainly in Serbia. The portal will not be commercial and will not include pornography. The site will deal with different aspects of both straight and LGBT culture and aesthetics, with special focus on the later (LGBT), which have the great influence on all events in the artistic and intellectual world.
The portal will be mainly involved in direct communication between members, but also will develop forums and pages for news, health, culture and entertainment, human rights The follow up will actually consist of maintaining and developing various topics within the portal contents, depending on the interest of the members and visitors. In later stages, there is a plan of organising various events which will promote LGBT population and human rights in general (art exhibitions, theatre performances, seminars etc.) Contact e-mail lepotani.diplomatique@gmail.com


DONATE
_________

The portal www.lepotani.com is basically voluntary and fully depends on good-will donations. We are located in the Balkans in Serbia. Since we have not the proper conditions for functioning, we would welcome any help in any form: the exchange of articles on the gay topic, etc. Since the economic situation in Serbia is very difficult, we would appreciate any financial help in the form of money, which would serve to us for maintaining of our site. It would be very useful both for non-government organizations and for the Organization for Human Rights and organizations for promoting gay rights and Associations for improving gay life.
If there are any donations, please contact us through our e-mail, and we shall send you further information on money transfer. Contact e-mail lepotani.diplomatique@gmail.com
If you need any certificate that you helped our site, we shall be very glad to confirm your contribution. In case you need our certificate for tax benefits, it will be sent on your request. Any articles about the regulations of the gay marriages in the USA and Western Europe, about the gay heredity, adoption of children by gay parents, articles about AIDS, new medicines, and sex culture in general would be welcomed to our site. Would you be so kind as to send us the mentioned material and donations to our E-mail address lepotani.diplomatique@gmail.com Web Team Lepotani.com Contact e-mail lepotani.diplomatique@gmail.com

[markok]

"Mladić neće stići u Hag. On može biti otkriven samo ukoliko ga neko izda, a živ se neće predati - pre će se ubiti",prognozira Lav Gersman.

Njegovu opsirniju prognozu za 2009.procitajte na adresi

http://z14.invisionfree.com/LEPOTANI/index...?showtopic=4205
__________________________________________________________